The Stooges u Detroitu?..Ne, M.O.R.T. u Zagrebu!

Probijanje jezgre. Došao sam doma s koncerta i svijetlim u mraku. Skupljaju se susjedi iz ulice oko kuće. Žena plače. Klinci misle da sam jedan od onih Marvelovih junaka kojeg im je donio sv. Nikola. Unatoč svemu, neobično sam sretan, ispunjen, napunjen, opijen.

Prije nekog vremena, rekao je jedan mudar čovjek: “..ovo je najbolji rokenrol bend u Hrvatskoj danas. Točka.”

Aaaa ne, čekaj, pa to sam ja bio. Oprostite mi na ovim mojim malim radostima i izljevima egoizma, ali zaista sam još uvijek pod dojmom sinoćnjeg nastupa sinjskog M.O.R.T.-a u Vintage Industrial Baru u Zagrebu. Koncerti za pamćenje? Lažu vas. Većinu takvih ubrzo zaboravite. Međutim ako iti jedan zaslužuje taj epitet, to je ovaj.

Sinjani su skromni, nije im jasno zašto baš njih dolazi gledati toliki broj ljudi, govore kako ima još puno dobrih bendova. Ima, ali ne ovakvih i to nije nešto čega se treba sramiti. Naprosto prihvatiti kao činjenicu.

Ali idemo nekim redom. Prije M.O.R.T.-a koncertnu večer su otvorili švedski rockeri Friday Night Specials koje je popratio relativno mali broj poslovično za predgrupe lijene zagrebačke publike. A imalo se što za vidjeti i čuti kroz njihov intenzivan i eksplozivan da ne kažem furiozan četrdeset minuta dugi set koji je svojom žestinom bio zaista odlična uvertira onome što će uslijediti u narednim satima. A ti “naredni sati” su otpočeli negdje oko 22:20h kada je M.O.R.T. u službeno predstavljanje svog albuma “Odjel za žešće” krenuo aktualnim singlom “Nina”.

Dok gledam M.O.R.T. na pozornici, često se sjetim Ćire Blaževića i jedne iz niza njegovih legendarni izjava i opaski:

“Neki moji igrači misle da bolje igraju kada obuju bijele kopačke.”

Analogno tome, neki ljudi misle da bolje sviraju rokenrol ako su tetovirani do zapešća i imaju piercing u nosu, ali na njihovu žalost nije stvar u tome. Neposrednost, nepatvorenost, nesavršenost, iskrenost, ljubav i ogromna energija koja iz toga proizlazi, to je ono što ove sasvim naoko obične momke iz Sinja čini posebnima. Mislim da sinoć nije bilo čovjeka u punom Vintageu kod kojeg momci iz benda nisu pobrali simpatije. “Moraš ih volit’ ” sindrom na snazi.

Pričali su dosta između pjesama, ponajprije gitarista Zvrk i vokal John, bilo je tu čestitanja rođendana, pozdrava, odzdrava ono ko’ kada prvi put u životu upadneš u eter nacionalnog radija pa pozdravljaš stričeve i tetke. Unatoč tome dinamika koncerta nije trpjela zbog toga.

“Anđele čuvaru”, “Kodžo”, “Tango”, “Mali Isus”, “Rea”, “Nikotinska kriza”, “Mak”, “Mel Gibson”, “67 sati bez sna”, “Invalidi”…a za kraj nekakvog službenog dijela koncerta odsvirali su singl “Pas” s recentnog albuma. Inače nisam “čovjek od setliste” u smislu pamćenja ili nedajbože traženja iste, stoga mi nemojte zamjeriti kronološka nepodudaranja s redosljedom koji ste vi eventualno upamtili.

Od ukupno dva bisa, jer ih raspoložena publika doslovce nije puštala da odu, definitivno će ostati upamćena “Austrija” kada je s bendom na pozornici bilo četrdesetak ljudi iz publike što je podsjetilo na najbolje trenutke The Stoogesa ili Fugazija koji su znali slično “tretirati” svoju vjernu publiku. Ako nekoga posebno to zanima, jesu, svirali su “Meni se skače”. I skakalo se brate.

“Nervozno pile” i furiozna izvedba “Aces of spades” legendarnih Motorheada je trebala biti točka na “i”, međutim, trenutak koji ću pamtiti i koji zapravo predstavlja suštinu svega onoga što ovaj bend trenutno predstavlja, zbio se nekoliko minuta nakon ponoći. Naime, vijećalo se sa “gazdom” može li se još koja pjesma odsvirati, jer jebiga, zakon je zakon. I izlazi John na pozornicu, uzima mikrofon i onako zdravo dječački presretno, ushićeno, pobjedonosno kao da upravo nije skoro dva sata skakao po bini, viče:

“Reka je gazda da još dvi pisme možemo!” – sve pokazujući prstima kao da i sam nevjeruje u tu nevjerojatnu sreću što ga je zadesila gazdinim blagoslovom. Ko’ klinci u lunaparku kada zazvoni zvono za još jednu besplatnu vožnju u autićima. E zbog toga M.O.R.T. ima uzlaznu putanju. Ljubav. Vjera u muziku. Emocija. I prije svega dječačka neopterećenost i zaigranost. A ja sada da popijem šaku Ginko tableta ne mogu dokučiti koje su to “dvi pisme” bile, osim da mislim kako je jedna bila nova stvar, druga takva u ovoj fantastičnoj koncertnoj večeri.

Koliko sam primjetio, osim basiste, čitavo Hladno Pivo predvođeno Miletom je bilo na koncertu, spominjem ih jer je njihov tris “Evo vam Džinovski” koncerata iz mjeseca ožujka u KSET-u dugo “prijetio” da bude “highlight” moje koncertne sezone. Drago mi je da su i sami vidjeli zašto to neće biti tako. Sinoć je Zagreb vidio ponajbolju svirku i publiku unazad dobar broj godina. S 34 godine u guzici, kao čovjek koji je preživio mosh pitove Partibrejkersa i Majki, mirne duše mogu reći da su novi kraljevi u gradu, a da je Cane ali ponaprije Bare dobio i više nego dostojnog nasljednika u vidu Ivana Katića – Johna.

Za kraj, jedina mana sinoćnjeg kaosa je poprilično loše odrađen posao tonca (jebiga, njih je popularno pljuvati), jer na trenutke je zaista teško bilo razabrati vokal od silne distorzije i buke. Premda, možda je samo stvar koncertnog prostora. Osobno bih volio repete u KSET-u, jest da bi nakon ovoga sinoć ostalo dosta ljudi ispred kluba, ali oni koji bi imali sreće biti unutra, uživali bi. Što još reći a da nisam rekao. E da, ljudi, nisu ovo bili The Stooges, ni Motorhead, ni The Doors, bio je to M.O.R.T. iz Sinja, iako, čini mi se da sam pri izlasku vidio Morrisonovu sjenu negdje visoko iznad kluba. Smije se lik.

PS. Fotkao sopstveni ja.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s