2014. godina u BBA retrovizoru

Namjesto liste koja bi sadržavala neke od pamtljivijih muzičkih naslova koje sam predstavio na bolji ili lošiji način tokom godine na ovom blogu, odlučio sam se na nešto drugačiji pristup koji će biti više “dnevničkog” karaktera. Što bi značilo da ću se pokušati osvrnuti na nekolicinu bitnijih trenutaka/izdanja koja su se zbila u godini iza nas i to nekakvim kronološkim redosljedom. Da me ovaj 1gb interne memorije (ako si nisam previše dao) još uvijek koliko toliko služi donekle dokazuje činjenica da sam se bez pisanog podsjetnika sjetio kako sam još prošle godine u ovo doba, rekao da ću ispraviti jednu nepravdu. Naime, prošlogodišnja lista najboljih izdanja je napisana prije no što je bend Mika Male objavio album “Gdje se sastaju luđaci“. Stoga, retrospektivu 2014. godine počinjem s tim odličnim albumom koji je izašao na samom koncu 2013.godine:

Mika Male se kroz ovo izdanje predstavlja kao jedan od originalnijih bendova na našoj sceni koji bez pretjerane muke uspijeva ujediniti karakterističan poetski izraz Orlana Tusa i bogatu orkestraciju baziranu na nevjerojatno talentiranim pojedincima vođenih osjećajem, ljubavlju i emocijom. “
“Note su njihov svijet.
Sredinom veljače, moji poznanici da ne kažem prijatelji iz Olovnog Plesa su održali jedan od dojmljivijih nastupa od kada ih moja malenkost intenzivno prati. Prostor do (SPUNK) je bio poprište nastupa a o njemu se pisalo između ostalog ovako:
Set su otvorili sa Moja ljubavi , pa potom redom manje/više cijelim albumom Nulti dan sa naglaskom na Ugašena svijeća, Isprat će kiša, Ti divna si, Daj mi malo vjere, Svi spavaju i konačno pjesma koja polako postaje ground zerokoncertnih nastupa ovog benda Eli. Tokom te pjesme, Stipo Periša postaje reverend, prorok, mesija, izaslanik koji otvorenim dlanovima i raširenim rukama preobraćuje mase, ili barem one koji u tom trenutku stoje ispred pozornice. Sinoć, na moju žalost, Sancho Panza se malo previše preobratio uz nezanemarivu ulogu pive u tom procesu, pa sam doslovce proživio stih “A sad vidim da svjetlo kroz noć je ljubav..” kada mi je zabljesnulo ispred očiju usljed njegove neobjašnjive želje i poriva da udara ljude oko sebe glavom u glavu.
Početkom ožujka se Hladno Pivo kao jedan od bitnijih bendova moje mladosti vratio u KSET pod parolom “Evo vam Džinovski!“. Tri večeri za redom je KSET ključao, moj školski sudrug, a u slobodno vrijeme freelancer fotograf Ivica Drusany je sve to lijepo zabilježio fotoaparatom a ja pisao:
Za nabrajati sve što smo sinoć čuli i nema nekog smisla, cijeli Džinovski, velika većina G.A.D-a, s naglaskom na “Usamljeni u gomili” i “Šank” te ponešto s albuma Desetka, s čijom “Nema više” je i završio koncert dvadeset minuta do ponoći, nakon dva sata punk rock žurke u prepunom KSETu. Kada su se upalila svjetla u klubu, poslovično nemušti DJ koji nas je taslačio prije koncerta s numerama tipa “Chop suey” je konačno doživio i svojih pet minuta slave pustivši “Kad sunce opet zađe” (KUD Idijoti) koju je a capella otpjevao prepun klub zajedno s bendom koji je ostao plesati na pozornici.
Gotovo cijelu godinu je Hladno Pivo premoćno svojim KSET-ovskim uprizorenjem bilo usamljeno na vrhu ljestvice godišnjih koncertnih uzbuđenja, ipak u foto finišu pobjedu je odnio sinjski M.O.R.T. no o tome nešto docnije.
Početkom svibnja se pisalo o EP-u Mikija Solusa, “Bolesni tekstovi sa super mjuzom” su dobili svoju recenziju u rimi:
Kada postane jako slavan imat će trbuh pivski, klavijature će mu nosit i štimat Tony Cetinski, rasprodat će Arenu, KSET i Lisinski a ženu će tražiti na modnoj pisti. Miki je Bog, beg, Buda i car, obitelj Rotschild zvat će ga u dvorac na maskenbal, tamo će jesti zmije i piti kozje krvi, a poslije u partiji kriketa biti će prvi, postat će član illuminata, masona i najpoznatijeg njemačkog boy benda, postat će kralj svemira i Svijeta, njegova slika najprodavaniji uzorak tapeta.
Sredinom svibnja je Goribor nastupio u KSET-u uz podršku Olovnog Plesa. Bez većih iznenađenja što se tiče Goribora, to je bila jedna odlična znojem natopljena koncertna večer. Međutim, Olovni Ples je nažalost pokazao prve simptome “umora” i propuštene prilike da se kapitalizira sve ono što je album “Daj mi malo vjere” koncentrirao oko sebe u smislu medijske pažnje.
ST je u svom klasičnom stavu profila okrenutog prema publici, u grču, sa grimasom koju ne možeš hiniti brate, nema tu poze, laži i mimikrije, ono što vidiš i čuješ to i dobiješ. Bend na čelu sa Pitijem je uigrana ritam mašina koja melje, koja sa lakoćom prelazi iz hipnotičkog transa “Ti i ja (stoner)” na ritmički dinamičnu “Uzalud se budiš“. KSET je dupkom pun, svjetla je malo i to je savršena atmosfera za dvosatnu seansu koja je iznjedrila dva bisa jer ni poslovično samozatajni ST nije mogao ostati gluh na odbacivanje svake pomisli iz publike da je koncert završio sve dok ne dođe to katarzičnog iskupljenja u obliku “ST bluza” i znoju, krvlju i suzama prožetim krikom:
Ne, ne možeš prejebati bluz, ne možeš prejebati bluuuuuz…
Početkom lipnja se s dosta gorčine pisalo o novom albumu The Black Keysa. Nije da je “Turn blue” bio nešto iznenađujuće loš s obzirom da od ovog benda više niti ne očekujem, ipak:
Turn blueima točno tri dobre pjesme. Već spomenutu uvodnu “Weight of love”, potom naslovnu “Turn blue” te zaraznu “Fever” koja u izvedbama uživo zvuči barem duplo bolje nego na albumu. “In Time” i “Year in review” su preostale dvije sa prolaznom ocjenom a ujedno čine i prvih pet pjesama na albumu od ukupno 11, pet pjesama vrijednih spomena. Ostatak albuma je bezlična, anemična, dosadna, učmala, slatkasto-kisela boranija na čijem vrhu se nalazi facepalm nedjelo u vidu pjesme “Gotta Get Away” koju kao da su Jajo Houra i Denis Dumančić dosnimili gostujući u šou Dalibora Petka.”
S druge strane, kraj mjeseca lipnja je donio sasvim suprotne dojmove. Nakon četrnaest godina diskografske apstinencije, Eyehategodje izbacio novi istoimeni album:
Otvarajuća stvar i ujedno najavni singl “Agitation! Propaganda!” predstavlja ogledni primjerak nesmiljene hc/punk žestine pod okriljem Black Flaga, koja se sudara sa ostavštinom već toliko puta apostrofiranih i spomenutih Black Sabbatha. Joey LaCaze nije mogao ispisati sebi upečatljiviji bubnjarski epitaf. Mahnito, žestoko, divlje, ljutito – sve ono što sve manje egzistira u rokenrolu koji nam se potura kroz mainstream izvore zabave.
Početkom srpnja se iz vedra neba pojavio Body Count, ljubav srednjoškolskih dana sa svojim novim albumom “Manslaughter“. Više iz nostalgičnih pobuda nego stvarnog kvalitetom nošenog ushita pisalo se:
“Manslaughter” uopće nije loš album. Unatoč ili možda ipak usprkos činjenici da Ice-T iako već vjerojatno dvadeset godina nije bio u South Centralu, i dalje nalazi inspiraciju i ideju u socijalnoj problematici crnačke populacije. On i dalje vrlo uvjerljivo priča priče iz geta, a Earnie sve to prati žestokim rifovima i opakim trash solažama. Ok, ima i banalnosti u svemu tome, pa i kontradiktornosti kojima život ovog pjesnika ulice obiluje, sjetimo se samo “Cop Killer” vs. uloga u seriji “Law&order” gdje Ice glumi policajca/detektiva. Tako i na ovom albumu dolazi stvar “I will always love you” koja se odnosi na ratne veterane SAD-a i njihove “zasluge” za sveameričku slobodu koju Ameri uživaju. Dakle i tako se kasapljenje Iraka ili neke druge zemlje udaljene tisućama kilometara može gledati.
Topli srpanj je već kao i obično bio blagonaklon prema meni i još jednom iz Novog Sada pratitelju zbivanja oko diskografske grbe Mor Krom Kinskog (postoji navodno još jedan uz nas, ali prilazi pojilu noću, čuči u šikari i frkće ako mu pokušaš prići). Album.”Pjesme iz dva razdoblja“:
Kako vrlo vjerojatno spadam u krug od tri najveća štovatelja i poznavatelja muzičkog opusa ovog zajedljivog grbavca, zvonara crkve dugoselske, mogu ustvrditi kako je riječ o manje/više standardnoj akustično/električno-perkusijskoj zvučnoj podlozi koja prati stihove prožete mahom arhaičnim motivima i pjesničkim stilskim figurama koje se savršeno uklapaju u blato i rov jedne od mnogih bitaka iz Prvog svjetskog rata nad kojima duh Kinskog kao avet lebdi. U činjenici da je Mor Krom putnik kroz vrijeme, sagledava se sva njegova pjesnička emocija čiji “background” liči na požutjele hartije i tragove voska od dogorijelih svijeća.
Još uvijek smo u srpnju, a meni je bilo očito poprilično dosadno kada sam uspio do kraja pročitati autobiografsku ispovjest Neleta Karajlića nazvanu “Fajront u Sarajevu“:
Zanimljivo je brate s kojom mržnjom progovaraš o Hrvatima apostrofirajući NDH i Jasenovac kao uzrok svih kasnijih posljedica i nestašluka koje su izvodili radikalni primjerci roda tvoga naivnoga. Čisto da ti javim, možda još nisi čuo, ali hrvatski antifašisti su udarili temelje Hrvatske, više od stotinu tisuća antifašista od kojih je gotovo polovica poginula u borbi sa okupatorom. Nisam siguran koliko takve kao ti zanimaju fakti, jer ipak ideološka sisa na kojoj visiš i na kojoj bijedno pod skutima Emira wannabe Nemanje gradiš svoj imidž“ pravog Srbina, je očito previše omamljujuća da bi tebe zanimalo bilo šta van zadanih mitoloških okvira. Ali pazi paradoksa, kao što i sam priznaješ, uvijek ti je trebao oslonac, “kapiten” u životu, nekada Sejo danas Emir, kolika je to nadrealistična situacija, pazi brate koji je to dobar skeč u kojem jedan Srbin, potomak Gavrila Principa svoj put prema apsolutnom nacionalnom osvještenju nalazi pod skutama jednog Muslimana koji se pretvara da je Srbin? Uspio si brate, pretvorio si život u skeč, dostigla te fantomska ruka umjetnosti koja je ogledalo života. Ili je možda obrnuto, možda je život ogledalo umjetnosti?
Kraj mjeseca je ipak dočekan s vjetrom u kosi i dobro došlim osvježenjem nakon Neletovog prdeža. Sinjski M.O.R.T. je izbacio svoj drugi album imena “Odjel za žešće“:
Niko – ne kao Kovač i njegov brat Robert također, ne kao Pulić, ne kao Kranjčar. Niko kao Nitko. Bezimeni. Numerirani. Predodređeni. Famozni kotačić u famoznom kapitalističko-fašističkom stroju koji melje. Bez duše, duha, vjere u bilo šta.
Osim jedinog boga – valutu.
Ovo je priča o njemu. Krik. Soundtrack života sa dna kace. Rokenrol iz Sinja koji para uši kao malo tko posljednjih desetak i više godina kod nas, ako izuzmemo dinosaure Majke, odnosno Bareta kao živuću ikonu.
Kolovoz sam proveo u popriličnoj letargiji tako da i nema bitnijih trenutaka za izdvojiti. Možda bi isti slučaj bio i sa rujnom da u Ribnjaku nije nastupio M.O.R.T. a to bijaše moj prvi susret sa svirkom uživo ovog benda:
Ovo je moj prvi susret sa njima uživo i sva ona velika očekivanja su se u potpunosti ispunila. Jednostavno, John i ekipa su energijom i emocijom jedan sasvim drugi svijet, svijet koji je spreman smijeniti Majke sa nekakvog improviziranog rokenrol trona. Manirizmi Gorana Bareta su apsolutno prepoznatljivi i u scenskoj pojavi Johna, ipak svojom punkerskom žestinom on sam kao i cijeli bend dižu sve to na jednu razinu više. Prvo što će te primjetiti od samog početka je fanatična vjera i ljubav prema onome što rade i to, to se ne može fingirati tu nema tate i debele kravate koji to može platiti, kupiti, financirati. Ili jesi ili nisi. Oni jesu.
U listopadu sam teturajući hard diskom naletio na izdanje iz 2013. godine, već se windows prašina nahvatala po omotu foldera ipak i album “7” osječkog benda Garage in July je dobio pet minuta zaslužene pažnje:
Strast i muda. Sve što garažnom rokenrolu treba. Ako to nemaš onda te niti jedan kritičarski mudroser pa taman spretan riječima kao Mark Twain, ne može uskrsnuti među rokenrol mučenike. Autentičnost ovog benda, leži između ostalog u jeziku izražavanja, jer kako ćeš brate o emociji o bluesu ako ne na jeziku kojem te mater naučila i na kojem si sve te tužne i sretne trenutke proživio? Sve drugo bi bila mimikrija i još jedan pokušaj u nizu pretvaranja Drave, Save i Dunava u deltu Mississipija. U redu je izraziti respekt ali i ne biti klon, ovaj album u tom smislu gradi spomenik garažnom rokenrolu uz autentični slavonski odmak od apsolutnog klišeja i statusa “nekog tamo benda koji u ćošku birtije svira blues”.
Studeni će ostati upamćen po +300 naopakih križeva+. Pisalo se o cjelokupnoj EP diskografiji a napose EP-u “Olovo” sisačkog benda ###:
Na koncu EP “Olovo” kao posljednje u nizu je samo logičan nastavak onoga što donose prva dva izdanja, ipak, ne mogu a da se opet ne vratim na audio-vizualni spoj onoga što donosi recentni uradak “300 naopakih križeva”. Prije svega, na “teškim” riječima treba biti škrt i oprezan, jer ako ih prečesto koristiš onda se ofucaju, postanu štrace s dna kace, bezvrijedna hrpa floskula. Ipak, ideja, realizacija, prezentacija, muzička kulisa i zapravo sve što donosi “300 naopakih križeva” je nešto nenadjebivo i usudio bih se reći ne baš često viđeno kada je o domaćoj (čitaj: regionalnoj) sceni riječ. Uostalom, pogledajte i sami pa posvjedočite što sve volja, talent i kreativni umovi mogu “proizvesti” s minimumom sredstava i puno ljubavi.”
“Ako se povedemo onom da u svakom zlu ima nešto dobro, ### je definitivno zdravi dio odumirućeg tkiva jednog društva na samrtnim mukama. A ovo naše, mediokritetsko, poseljačeno, osiromašeno materijom a ponajprije duhom, definitivno odapinje posljednje trzaje.”
U prosincu, mjesecu u kojem ovo pišem, sam postao ponosni vlasnik originalnog CD/DVD izdanja Hladnog Piva, “Evo vam Džinovski“. Bilo je lijepo podsjetiti se na fantastičnu koncertnu večer od devet mjeseci ranije, a ujedno pripremiti i šampanjac za osvajača titule koncerta godine:
Ljudi su ostavili krv, znoj i suze u KSET-u.  Dali najbolje od sebe, bili opušteni, prijateljski nastrojeni i upisali svoje ime među legende ovog grada na način koji niti jedan Porin iz one hrpe koju imaju neće govoriti o njima. Jer ovo je Hladno Pivo, ovo je njihovo Ravno do dna, ovo je krunski svjedok njihove veličine –  sve drugo je nebitno i minijatura.
Međutim, tek što je Milekrenuo prema boci koja ide pobjedniku, dogodio se koncert M.O.R.T.-a u Vintage Industrial Baru gdje je službeno predstavljen “Odjel za žešće” i nagrada za koncert godine ipak ide u ruke momcima iz Sinja. Ako tome pridodamo i album godine kojim barataju, nije teško dokučiti kako je M.O.R.T. buci buci po obraščićima miljenik BBA bloga za 2014. godinu:
Koliko sam primjetio, osim basiste, čitavo Hladno Pivo predvođeno Miletom je bilo na koncertu, spominjem ih jer je njihov tris “Evo vam Džinovski” koncerata iz mjeseca ožujka u KSET-u dugo “prijetio” da bude “highlight” moje koncertne sezone. Drago mi je da su i sami vidjeli zašto to neće biti tako. Sinoć je Zagreb vidio ponajbolju svirku i publiku unazad dobar broj godina. S 34 godine u guzici, kao čovjek koji je preživio mosh pitove Partibrejkersa i Majki, mirne duše mogu reći da su novi kraljevi u gradu, a da je Cane ali ponaprije Bare dobio i više nego dostojnog nasljednika u vidu Ivana Katića – Johna.
Eto. To bi bili neki od pamtljivijih trenutaka u godini na izmaku. Bilo je tu još puno toga, od albuma PortmanaThe man who carries a light” do koncerta Wovenhanda te Neurosisa u Pogonu jedinstvo. Ipak. Po ovome iznad ću je pamtiti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s