Zagreb te zove

Tamo negdje prvi razred srednje škole, 1995. godine, rano je i hladno. Polumrak. Cupkamo. Moguće prosinac ili kasni studeni. R. i ja na Tomislavcu čekamo tramvaj br. 6. Može i “dvojka” ali “šestica” stane na Držićevoj pravo pred školu. Kroz sivo zagrebačko jutro polako škripeći u onom zavoju iz smjera trga dolazi br. 6. U prvim kolima standardna jutarnja sardina, ovi na vratima silaze na svakoj stanici da bi omogućili izlazak nekolicini, potom opet uskaču natrag s novim putnicima u ranojutarnji gangbang. Druga kola prazna. Ali ono, baš – prazna.

Dugoselskim “sherlocima” to nimalo čudno nije. I sve radosno se osmjehujući i nazdravljajući vlastitoj dovitljivosti uskaču u druga kola. Nek’ se debili gužvaju naprijed. Zatvaraju se vrata. Tramvaj kreće. R i ja stojimo u prednjem dijelu zadnjih kola.

“Pičkeee!” – zazvoni praznim tramvajem.

Okrećem glavu. Rolete padaju. Skinsi. U zadnjem dijelu kola. Njih četvorica i jedan primjerak ženskog roda. Trojica sjede i rotiraju neku bocu “izuvače”, jednom od njih spomenuta mlada dama sjedi u krilu. Hihićoće se. Četvrti, ujedno i najkrupniji, stoji. Drži se za šipku odnosno rukohvat. Baca ga malo izuvača i drmež tramvajske pruge, ali ipak, uz manji napor, ostaje na nogama.

“Kaj se držiš za moju šipku?” – zaurla prema nama glavonja koji stoji.

R. instiktivno pušta ruku, ja se nisam držao za “njegovu” šipku tak da se nisam osjetio prozvanim. Valjanje. Smiju se. Jebote liče na ljude. Šaljivci. Kalamburdžije. Nabacimo R. i ja nekakav sramežljivi osmijeh, jer ono, kad se svi već zabavljamo red je to pokazati na neki način. Uz sve to, još nije bilo one stanice na pola puta između Tomislavca i Branimirca. Našoj sreći i zabavi, nikad kraja.

“Kaj je nešto smiješno, a? Kaj sam ja smiješan a?” – prekine zabavu galamdžija koji baštini rukohvat u šestici i krene teturajući prema nama.

Jao. Nije da gledaš smrti u oči, ali sve one u to vrijeme aktualne priče kroz koje su mediji pumpali sukob skinsi vs. punkeri prolaze kroz glavu. Zagrizi rizol i slična tematika bazirana na nanošenju boli. R. i ja nismo punkeri, al’ nije ni ovo priča iz Globusa. Uostalom, živopisna ekipa iz šestice mi nije izgledala kao probirljivi tip huligana kada je u pitanju “sitna čarka, cipelarka, započinje destrukcija lubanje” načelo.

Branimirova tržnica. Otvaraju se vrata, al’ zakurac. Opkoljeni smo. On jedan opkolio dvojicu. Da stvar bude još bolja, vidjevši nas u kola ulazi cura iz škole, simpa djevojka koja je imala problem s jednim okom pa je kako se ono kaže “gledala u križ”. R. ju je sasvim cinično i bezosjećajno zbog toga od prvog dana prozvao “vjernicom”. Jer, jelte, gleda u križ. Kužiš ti vicmahera.

Nego, osim vrlo vjerojatnog šakom u zube, sada nam se smiješila i titula papaka.

“Bok” – veli djevojka čijeg se imena danas više ne sjećam.

R. i ja, ne odzdravljamo, blijedi i nepomični gledamo ranojutarnju prikazu iz Zapruđa ili Utrina. Unosi nam se gotovo u lice. Odjednom kreće skakanje u mjestu uz skandiranje:

“Malo vas je, malo vas je pičkice!”

Traje to jedno pola munute, sve pljuvačka leti po nama noseći miomirisne tragove cjelonoćnog pijančevanja. Otvaraju se vrata. Autobusni kolodvor. Iskačemo van.

Najduže dvije stanice u životu.

“Baš ste papci!”- bezimena se smije.

R.-u je neugodno (a njemu je zaista rijetko bilo neugodno). Glavonja nam maše kroz zatvorena vrata uz šeretski hihot.

Provincija upoznaje Zagreb.

Zakaj, zakaj, zakaj se tak’ oblačiš?


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s