Dvije crtice (o religiji)

Crtica prva:

Ima sasvim običnih trenutaka u životu koji ti se iz nekog razloga zasijeku duboko među sive stanice mozga, ostanu u sjećanju zajedno sa popratnim valom emocija koje te prilikom svakog novog prisjećanja istom toplinom obaviju. Andrija i ja na biciklima, vozimo se, ljeto je na izmaku, dani su i dalje topli, ugodni. Između crvenih krovova dugoselskih kuća proviruje crkveni toranj.

“Tata, šta je ono?” – zakoči torpedom Andrija i upre prstićem prema tornju.

Gledam ga. Smiješan je jer mu kaciga pada na oči pa izvija vrat i viri ispod nje kao miš iz rupe.

“Crkva” – odgovaram i okrećem pedalu da krenemo dalje.

Polako i njegovi pomoćni kotači zaškripe i vozimo se dalje.

“Tata, a kad ćemo ići u cukvu?” – pita dok uz manji napor savladava blagi uspon pred nama.

“Nikad” – rekoh ni ne pogledavši prema njemu.

Čujem cvili kočnica. Stao je. Gleda me opet kao miš. Razmišlja i sada, teško je to sasvim dočarati, ali koliko riječi djeteta od tri godine mogu nositi u sebi utjehe, podrške, nadanja, ufanja?

“A, ići ćemo mi. Vidjet ćeš.” – govori mi dok kima glavom a kaciga mu čas zaklanja pogled čas otkriva krupna oka dva puna utjehe.

Do kuće nismo više razgovarali. Iako je u meni bilo sve samo ne mirno i spokojno, nekakav pomiješani osjećaj sreće i tuge. Stalno mi se njegova posljednja rečenica vrtila u glavi.Ne zbog crkve, jebeš nju. Zbog njega. Dječji um je čudo.

Crtica druga:

U srednjoj školi sam išao na vjeronauk. Bilo je stavljeno na slobodan izbor, etika ili vjeronauk. Izabrao sam ovo drugo. Iako, paradoksalno, etiku je predavala žena koja bi se mogla svrstati u red vjerskih fundamentalista, inače pedagog u školi ali izrazito na trenutke šovinističkih stavova. Što je sredinom devedesetih bilo valjda sasvim normalno u zemlji netom razorenoj ratnim strahotama. S druge strane, vjeronauk je u prvi mah predavao po svom osobnom priznanju negdašnji uživatelj lakih droga. Studoš iz osamdesetih, više nego zanimljiv lik. Knjiški moljac, zaljubljenik u rokenrol i to ni manje ni više nego u onaj za “kućni savet” pa smo tako na osnovu teksta “Neću da ispadnem životinja” pokušali zajedno s njim dokučiti što se to krije iza “ljubavne sirotinje” gledano s teološkog stajališta, naravno. Ali prije svega, bio je prvi lik iz “vjerskog establishmenta” kojeg sam susreo u životu a da je bio sasvim otvoren i za pitanja tipa:

“Ako su Adam i Eva prvi ljudi bili. To bi značilo da je neminovno moralo doći do incesta kako bi se ljudska loza razgranala?”

Do tada, to nisi imao koga pitati ili se barem ja nisam usudio.

Ipak nije dugo trebalo čekati da vrlo vjerojatno ugovor na određeno istekne našem profesoru i da na mjesto vjeroučitelja dođe pedagogu svjetonazorski puno bliža osoba, točnije časna sestra.

No prije toga, čisto zbog jednog ili dvojice školskih kolega koji će ovo pročitati, valja se prisjetiti kako smo se razdvajali kada bi u satnici došlo vrijeme za vjeronauk/etiku. Što bi značilo da bi mi “vjernici” odlazili u drugu učionicu a “nevjernici” bi ostajali u svojim klupama na satu etike. I tu bi ja obično izvodio svoj mali, ali upečatljivi mesijanski performans najavljujući oganj pakleni svima koji ostaju na etici. S kažiprstom bi upirao u masu pogansku uz frenetično:

“Goriti ćete u paklu! Okrenuli ste leđa Bogu! Zabili oštricu izdaje Isusu u leđa! Pribili ga opet na križ! etc.”

Doduše oni bi se smijali. S pravom.

Nego, jednoga dana umjesto profesora u razred ulazi časna sestra, ono, puna ratna sprema, križ, biblija, oprava. Delta force odjeljenje za suzbijanje paganštine među novozagrebačkim dripcima.

Prva razmjena verbalne vatre između jednog školskog kolege i nje, završava sa:

“Ti si četnik!”

“Ali meni je tata bio u ratu!” – u svoju obranu će kolega.

“Samo četnici se tako ponašaju!” – završava časna bez mogućnosti žalbe.

I sad, kada je sve već ličilo na jedan dugotrajan rat i borbu za osnovna ljudska prava, situacija poprima nagli obrat. Naime, da se sapere svo nakupljeno “četništvo” na našim crnim dušama časna umjesto ustaljene dogmaške boranije od tupljenja o Isuseku, oprostu i ljubavi, odluči uvesti pjevanje. Onako zborno, razredno dok sjedimo da pjevamo. Naravno, prvi red “talijanki” i narandžastih “spitfajerica” je blago umro od smijeha. Unatoč tome, izvadi ona neku crnu kožnu bilježnicu kakvu u filmovima nose oficiri SS-a i krene pjevati:

“Ima jedna duga cesta, koja vodi sve do raja;
to je cesta, cesta mira, cesta mira i ljubavi!”

Uz početnu rezervu, odjednom se dogodi neki teško objašnjivi klik u glavama ukrašenim “talijankom”. Zaori se pjesma, bez ustezanja, okolišanja, zaziranja od eventualnog podsmijeha sa strane. Oslobodi se brate, oslobodi se sestro đir čiji epilog je kasnije išao do te mjere da je stigla opomena od ravnatelja kako se drugi profesori bune da smo preglasni i da ne mogu držati sat od našeg grlatog zazivanja Krista i ljubavi.

Sve u svemu, jedno oslobađajuće iskustvo, u vremenu velikih socijalnih razlika, nedostatku bilo kakve perspektive i tolerancije uz gomilu frustracije na svakom koraku. Rado se sjetim toga.


2 misli o “Dvije crtice (o religiji)

  1. Časna je masna, te crtice se ja sjećam 🙂 A ovo dok “časna” sestra u jednom trenutku klinca od 15 godina zove četnikom, a u drugom tjera da pjeva Ima jedna cesta duga, to je jedan od 1000 razloga zašto mrzim crkvu.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s