Život gubitnički

Tamo negdje sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća sam bio fanatični navijač NBA ekipe Phoenix Suns iz grada Phoenixa u državi Arizoni. S ove distance mi to izgleda “božebacicigluibudiprecizan”, pogotovo nakon što sam jučer naletio na “do vrha” ispisanu školsku bilježnicu u kojoj sam uredno 82+ play off sezonu 96/97 zabilježio kroz rezultate, statističke podatke svake utakmice te slobodne “novinarske” impresije/dodatke o svakoj utakmici. Uglavnom o tome kako “nisu imali sreće” ili je “Kidd imao loš dan”, a s obzirom na negativan sezonski omjer pobjeda i poraza te ispadanja u prvom krugu play-offa, bilo je tu puno naricanja.

Zašto baš Sunsi?

Charles Barkley mi je nakon Olimpijskih igara 1992. godine u Barceloni postao košarkaškim uzorom, što se poklopilo s finalom Suns vs. Bulls te sezone i Barkleyem kao MVP-jem sezone. Iako je par sezona kasnije otišao u potrazi za prstenom prema Houstonu, ostao sam vjeran klubu iz Arizone.

Uglavnom, dugo sam mislio kako sam ja najveći neki fan/poznavatelj/znalac NBA lige u Hrvata koji guta magazin Košarka, vrti onaj jebeni slovenski teletext sa slabim signalom sobne antene (što je ličilo na preteču Minecrafta) u potrazi za rezultatima jer dragi nam susjedi iz Dežele su ispod rezultata stavljali i statistiku, odnosno navodili najbolje pojedince susreta. HTV to nije radio, ali je zato znao tu i tamo prenositi utakmice što nije bio nikakav problem, buditi se u 02h ujutro pa nakon utakmice u školu. Sada to ne bi radio da mi rođeni brat igra u NBA-u. Ipak, negdje u drugom razrednu srednje škole pojavio se lik koji je bio zagriženiji od mene. Skupljao je one preskupe kartice igrača koje u američanskim filmovima uglavnom spominju i prikazuju kroz baseball, ali ima i košarkaška verzija. Neki rođak iz Njemačke mu je snimao one višesatne video kasete natovarene s utakmicama koje je prenosio ZDF ili DSF ili neki već program. Navijao je za Miami Heat i štovao tricaša Glena Ricea. Nosio dresove, kape, majice. U konačnici, bolje i igrao košarku od mene.

Druga velika opsesija koju pamtim je Azra. Ne žensko čeljade (ako je itko i pomislio na to), nego bend, onaj iz Zagreba, Zvečka, osamdesete, Kulušić i te spike. Znao sam masu tekstova na živu pamet, zidove sobe ukrašavao citatima mudrih Štulićevih opaski o društvu, fazanima i mediokritetima. Napravio čak i majicu, onak’ drito v glavu s kiselinom na crnu tkaninu napisao AZRA i to nosio. I onda se pojavi rođakinja iz Dubrovnika koja zna sve 144 ili koliko već pjesama napamet, ima ploče potpisane, slike i štatijaznam. Pa jebote, šta ne mogu ja biti najveći neki debil oko nečega?

Treća opsesija, već na početku ere masovnog interneta i novog milenija, video igra Championship Manager 2001/02. Ako netko ne zna, riječ je o nogometu, ali ne kao PES ili FIFA simulacije i arkade, nego ti si samo i isključivo u ulozi menadžera kluba. Kupuješ, prodaješ, oduzimaš i dodaješ, treniraš, udaraš s mišem po monitoru, ne spavaš, kuješ danima planove o novom napadačkom rombu, tišti te spoznaja kako se mladi brazilski wunderkind za kojeg si istresao 24 000 000£ teško privikava na Otok i tužan je zbog toga bogec. Pa slabo igra, same petice i šestice pička mu materina mala favelistična. I sad, bila je ona neka gradacija u samoj igri tipa: “Ovisnik” , “Fanatik” i slično koja se “zasluživala” provedenim satima/danima/mjesecima realnog vremena uz travnjak i ja sam uspio doći do nekog najvećeg levela iza kojeg više nije bilo ničega, beskonačnost, tama, svemir jebeni. Mislim da se level zvao: “You have no life”. A to sam postigao tako što sam Manchester United doveo do sezone 2103/2104 u kojoj mi je pomoćni trener bio Michael Owen sa valjda 125 godina na grbi. Čekao je uzalud moj “resigne” šesdeset i kusur godina ne bi li se uvalio na mjesto menadžera, al’ kurac. Nećeš razbojniče. Nego, da bi ovih stotinu godina igre dobilo na težini valja naglasiti kako je prosječni žešći igrač uglavnom gurao do nekih 30-35 sezona jer bi se nakon toga drastično smanjila baza novih igrača i sve bi polako počelo gubiti smisao. Ali ne i za mene. Moj legendarni save game sezone 2103/2104 se religijskom fanatičnošću prenosio sa HDD-a na HDD, a buraz ga je poput relikvije nosio nevjernim Tomama pokazivavši im čudo iz Kolodvorske 22a. Ali, naravno, pojavi se internet i idem ja verificirati svoj tron naj fanatika i normalno da naletim na nekog Ole Gunnar Severdssona koji je dobio Spomenicu Menadžerske zahvalnosti od Eidosa jer je svoj život doslovce predao u ruke toj igri obnevidivši u nekom trenutku nakon 724 sata uzastopnog igranja. Na tipkovnicu klonula mu samo glava, koda drijema koda spava i još pamte šta je zadnje reko’:

Džaba bilo sobova vranih po snijegu razigranih, džaba bilo fjordova i lososa, džaba bilo norvežanki zgodnih i plaća povisokih, kad ne igram onog kojeg volem, eh kad ne igram onog kojeg volem!

I konačno, opasno frustriran spoznajom da ma šta god radio pasionirano, privrženo, opsesivno to nikada nije dovoljno jer uvijek tamo negdje vani postoji, živi i diše netko ko’ to radi bolje/jače/više/privrženije, odlučio sam se na potez očajnika. Dugo sam razmišljao o tome šta to može biti dovoljno idiotski, bez svrhe, dovoljno gnusno a opet donekle prihvatljivo, pa da se toga uhvatim kao mazga. I sjetim se kopanja nosa. Jebiga, “svi” to rade. Neki krišom, neki u autu na Slavonskoj. Ali bitan je detalj kako većina nakon što napravi kuglicu i malo se poigra, to frkne, negdje. Međutim šta bi bilo kada bi se to uredno skupljalo, svako kopanje fino spremiš negdje i skupljaš kao hrčak na hrpu. Krenem ja u avanturu i nakon pola godine skupila se fina kugla, pa recimo prevelika za biljar al premala za kuglanje, dakle za boćanje bi išla ako se ne varam. I opet mi neda vrag mira, odem na google u istraživanje i eto ti ga.

U Japanu, na Shikoku živi neki lik od skoro 100 godina, tvrdi da već 90 godina skuplja šmrklje i da ima najveću hrpu na svijetu. Dolazi televizijska ekipa u njegovu kuću i pitaju starca gdje je hrpa da je snime, a on će starački plaho:

Eto tu, oko vas.” – upirući bambusovim štapom u zidove kuće.

Lik napravio kuću od šmrklji, dve spavaće, boravak, kupaona, hodnik, kuhinja i špajza, a ako još poživi planira gore potkrovlje srediti.
Pa pastimater. Dokle!

Dobro. Ovo zadnje sam izmislio, ali šta god radili i čemu god se predali, negdje tamo na internetu postoji neki šupak koji je to doveo do apsurda.

Živote gubitnički proklet da si.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s