Ko’ je pojeo sir?

Trebala je to biti još jedna u nizu samo meni komičnih benignih pričica iz vojske. Igrom slučaja, pretvorila se u grč. Želio sam naime putem facebooka kontaktirati jednog od aktera priče, tek onako bezveze da ga pitam nešto poput: “Ko’ je pojeo sir?”. I nađem ga, vidim sliku, lice poznato, međutim ispostavilo se da on već nekoliko godina od gore gleda na nas. Mrave.

Bez imalo nakih sranja…K., gdje god da jesi, nisi ispario. Ni ti, ni borosane. Od svih stvari bez smisla koje sam u životu činio ili činim, služenje vojnog roka je visoko gore pri vrhu na ljestvici besmislenosti. Ogromna gomila sati, dana i mjeseci utučenih na – ništa. Dobro, tu se javlja onaj zdravo ironični upitnik koji upituje, zar je sam život nešto drugo? Ne znam, vjerojatno nije, barem u mom slučaju. Da je život tucet jaja, moj bi bio kajgana. Koliko sam ga utukao. Ipak, vojna obveza me stavila u jednu specifičnu i nesvakidašnju situaciju. Efekt brodoloma ili situacije iz onih jedno vrijeme popularnih “rijalitija” kada u neku divljinu u osamu pošalju nekolicinu “nasumično” odabranih pojedinaca.

Naučiš jednu stvar, koja ti govori da nekoga možeš poznavati deset-dvadeset godina, držati ga za prijatelja (zvuči malo gay kada dva puta pročitam), misliti da znate nešto jedan o drugome i da ste “povezani”. Ali, ako u tih deset-dvadeset godina nikada niste ovisili jedan o drugome, ako niste jeli i spavali zajedno (opet gay), sve je to samo privid nekog dubljeg odnosa koji u suštini ne postoji. Da bi nekoga doista upoznao moraš biti s njim u onim najobičnijim svakodnevnim situacijama, koje sežu od hrkanja po noći do iritantnog mljackanja za stolom ili smrada nogu ispod stola. Tada i deset mjeseci postaje veće od deset godina “običnog” poznanstva.

Nema sada tu neke “u vojsci sam stekao druga do groba” patetike, jer i nisam u krajnjem slučaju. Kada smo se “skinuli” otišao je svak u svoj život bez neke potrebe za održavanjem bilo kakvog odnosa, van one pađanske čahure to nebi imalo smisla. Ostala su sjećanja, na ljude. Dobre ljude. I lirika Mileta Kitića kao soundtrack čiji cijeli jedan album znam gotovo napamet. Zbog Berishe. Jebo’ ga kazetofon i “sa kućnog praga reci joj majko da sam je budan noćima čeko’ i srećan živim negde daleko” ili još bolje “pada sneg a zima nije, mene hladi a tebe grije” – pasmater koji emocionalni proboj jezgre. U svakom slučaju…

Ljeto 2001. godine u okolici Knina. Nedjelja je. Dva sata iza podne. Vrućina i sparina, a u kući koja nam “glumi” vojarnu samo se dosadno zujanje muhe čuje. Ležimo na krevetima, nas pet-šest, varimo kožice, uši i papke dobrih životinja koje su imale tu “sreću” završiti u konzervama cjelodnevnog suhog obroka ili ti CSO-a. Siestu prekida galama.

“P-O-S-T-R-O-J-A-V-A-NJ-E!” – urla časnički namjesnik koji je bio smješten u prizemlju kuće.

Kakvo sad jebeno postrojavanje. Pogledavamo se u čudu. Ustajemo i silazimo dolje. Stajemo u stroj ispred kuće. Sunce “ubija”. Stojimo već neko vrijeme. Niz čelo klize kapljice znoja. Do obrva, pa lijevo i desno niz sljepoočnicu i obraze sve do vrata.

Konačno izlazi namjesnik. Ljut. Namrgođen.
Staje ispred nas.

“P-O-Z-O-R!”

Stajemo u stav pozor.

“KO’ JE POJEO SIR!?” -ljutito će zapovjednim tonom namjesnik.

Kakav jebeni sir? Skrećemo poglede jedni prema drugima koliko to možemo bez pomicanja glave u stranu, ne kužimo jel to neki tajni kod/lozinka za neprijateljsko djelovanje u našem smjeru ili je možda (što nije bila rijetkost) zapovjedni kadar opet pio onog “dobrog” vina od babe iz susjednog sela.

Muk. Namjesnik čeka. Strelja pogledom, svakog od nas po par sekundi fokusira i pilji ravno u oči. Sve dok T. nije prasnuo u smijeh. T. je čovjek. Moj prijatelj. Mršav, blijed, ispijen. Flegmatičan.Kada netko u priči postavi uobičajeno potpitanje: “Ko?” on uzvraća sa: “Kobald”. I dan danas, četrnaest godina kasnije koristim tu njegovu doskočicu. Jebeni “kobald”. Odjeb svih odjeba. Kakav je to smijeh bio u gluho doba noći usred neke pađanske vukojebine, hodamo u koloni a T. nešto priča onim svojim lijenim sporogorećim govorom, priča…priča…razvodnik nakon pet minuta pita:

“Ko?”

“Kobald” – al onako, matertijebem, eto ko’.

Nego.

“VAMA JE TO SMIJEŠNO!? SAD ĆE TE SE SMIJATI. P-U-N-A R-A-T-N-A SPRE-MA!” – grmi na onom suncu kreten.

To je značilo da trčimo u kuću, oblačimo se, uzimamo ranac, pušku, šljem i opet postrojavanje. Ubrzo stojimo u punoj ratnoj spremi.

“NA-LIJE-VO! TRČEĆIM KORAKOM NA-PRIJED!” -zapovjedi drniški vitez.

I trči gore u brdo u pizdu materinu, kamen, makija, sunce. Kreten trči uz nas i dirigira tempo. Sreća, nije neki Branko Zorko pa nas relativno brzo vraća ispred kuće. I on je mokar, vidi nema vajde. Daje otpust. Vraćamo se u sobu, znojni, uspuhani i s upitnikom: “Koji kurac je ovo bio?” iznad glave. Koji sir? Kakav sir? Odakle sir? Šest znojnih polugolih likova u sobi na katu priča o siru (opet gay, nizozemski porno film).

Nakon nekog vremena opet ležimo. Tiho je. Drijemamo.

“Ja sam pojia sir. A pija san i nekog soka, nije ga spomenia.” – kaže K. malo uzdigavši glavu.

Dižemo glave svi, pogledamo ga a on razvuče onaj djetinji “po skrivećki jedem pekmez iz špajze” osmjeh od uha do uha. Mislim da smo se smijali deset minuta bez prestanka jer bi svako malo netko ponovio: “Ja sam pojia sir”. Ali šta je bitno. Ta situacija je “ground zero” K.-ovog južnjačkog karaktera, neposrednosti, otvorenosti, prostodušnosti. Bija je gladan. Nije ima šta za ist. U stvari ima je CSO al nije mu se to ‘ilo. Vidija je frižider u kujini. Zna’ je da je to frižider od zapovjednika. Otvorija je samo da vidi šta ima. I vidija je sir. Neki fini, slani, pakiran u sjajnu foliju u one male piramidice. I pojia je. Bez kruva. Ičega. Samo sir. I posli malo soka popija. Kojeg ćemo istrčati dok kreten shvati. Nije u tome vidio ništa loše. Nije ni bilo ničeg lošeg, uključujući sir, a ponajprije uključujući njega kao čovjeka. Sjećam se, posljedni put kada smo se vidjeli na kolodvoru u Kninu, vikao je iz autobusa:

“Ko’ je pojia sir!!”

I tu je trebala završiti ta prvotno planirana samo meni zanimljiva kratka priča o siru. Trebala, ali nije. S nekim bljutavim okusom u ustima, kojeg je teško opisati i smjestiti u neku od kategorija. Je li to tuga? Nemoć? Sjeta? Ne znam ni sam. Potražio sam tu večer slike iz vojske, onih nekoliko koje sam sačuvao. Na jednoj K. stoji u onim svojim borosanama. Kao da je na izletu. Slamka u ustima. Čila lik. Dok se ljute borbe biju.

Mislim, bije se kurac. Biti pet godina nakon rata u vojsci znači biti podvrgnut samovolji vojno neukog i neobrazovanog zapovjednog kadra koji je iz rata izašao s bogznakakvim činovima. Onaj najgori soj koji misli da nešto zna jer, hej, pa pet godina prije toga je pobijedio u ratu (!?) šta će ti bolja referenca od toga, premda u suštini ne zna ništa, pogotovo kada je u pitanju odnos prema ljudima koji su bazirali na usađivanju iracionalnog straha kako eto sad tu iza grma vreba četnik pet godina poslije Oluje. Nikad se ne zna. Diverzije. Terorizam. Jer mi smo kak ti čuvali neka skladišta avionskih bombi, koja su tako i tako prije par godina otišla s vatrom u pizdumaterinu. Bolje bi bilo da su nam dali puške na vodu nego one rumunjske kalašnjikove da nosamo okolo po onoj vukojebini.

Nego, gledam K.-a u tim borosanama i davim ženu s pričom..naime, kako nas je bilo malo, nešto smo se kao rotirali pa si malo bio stražar a malo si razvodio stražu gore po brdu. U biti ti jedan razvodiš njih dva. Bilo kakvog diverzanta bi samo smijeh mogao spriječiti u nakani da sabotira bombe za koje nemamo avione. E sada, kako je iz rata proizašli kadar bio jako osjetljiv na zanemarivanje stražarskog opreza, jer da su oni to radili 93.-e gdje bi sada mi bili (!?), mi smo razvili neku alternativnu vrstu komunikacije između sebe uz pomoć radio veze tj. Motorola koje smo i inače koristili za komuniciranje. Zapovjednik je isto imao motorolu kod sebe pa je upozorenje govorom bilo nemoguće. Nije to bio Morseov kod, ali dva puta odnosno “čk čk” stiskanjem gumba za uspostavu veze bi značilo kako kreće kontrola iz kuće. Nije frka ima vremena. Tri puta “čk čk čk” bi značilo da je autom prošla kontrola iz Knina pokraj nas i da su tamo ubrzo.

Uglavom, na meni je bio red da razvodim stražu. I razveo sam K.-a i T.-a. Svakog na svoje mjesto. Dan je. Vruće kao i obično. Nedugo nakon što sam se vratio u stražaru, dolazi ovaj naš namjesnik sa dvojicom nekih “čvardžija” iz kninske vojarne. Ljeto je. Opasnost od požara. Idemo u kontrolu opkopa koje smo isto kak ti mi održavali. Odlazim po pušku i usput javljam “čk čk”. Jedan uzvraća da je čuo, drugi ne. Ponavljam upozorenje. Ništa. Opet samo jedan uzvraća. Ne znam koji od njih. Krećemo. Kako hodamo jedino mi kroz glavu prolazi šta ovaj koji se ne javlja sada radi. Jel napušen? Vjerojatno je. Dal spava? Moguće. Šta god da radi jedno je sigurno – ne šeće s šljemom na glavi i puškom na ramenu oko skladišta.

Prvi na redu je T., budno motri oko sebe i šeće oko skladišta. Iz daleka skoro na vojnika liči. Znači on je čuo. K. nije. Dolazimo do T.-a predaje raport, ovi pitaju jel ima problema ovo ono, samo tako vojniče i krećemo dalje. I sad, do ovog drugog stražarskog mjesta se išlo još gore u brdo pa si mogao vidjeti i čuti kada bi se netko približio na kakvih stotinjak metara. Naravno, pod uvjetom da stojiš ili barem sjediš.

Ovako, dolazimo do vrha, a ono točno ispred nas, ispod nekog drveta leži K. Podbočio se u hladu, puška visi na grani, skinuo košulju, čizme, ostao u potkušulji, navukao borosane, prekrižio noge, rasprostro dekicu i čita – “Dvije kule” J.R.R. Tolkiena.

Namjesnik kada ga je vidio, ne znam, ko’ u onim Disney ili H&B crtićima likovi kada pocrvene od bijesa. Kroz zube mu leti pljuvačka. Reži. Vrišti. K. leži. A mislim, šta sad, kao da bi bitno popravio dojam da je u borosanama potrčao po pušku. Potom lijeno ustaje i slaže on deku, onako na kvadrat sve istresajući travu s nje. Ovaj tek onda poludi, istrgne mu deku, vrišti o nekom vojnom sudu i neznam čemu. Vojni sud u vojsci koja regrute šalje na vikend doma da ih mama i tata umjesto države hrane. Ne seri. Na koncu smo svi dobili zabranu izlaska u grad. Kakva vojska takva konzekvenca.

I sada bi trebao doći neki pretjerano patetičan izvod. Neće stari. Dok je sira. Neće.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s