S.A.R.S. – "Mir i ljubav" (LIVE)

Prije bilo čega, moram priznati da sam na sekundu zastao prilikom trenutka u kojem mi ruka urednika portala SoundGuardian pruža CD beogradskog benda S.A.R.S. Kroz glavu mi proletiše svi oni “kužeri” kojima nesumnjivo pripadam i koji bi ovakav nastup shvatili kao provokaciju ili možebitnu skrivenu kameru:

“Tko? Ja? Da slušam S.A.R.S. pa kasnije pišem o tome? Ma daaaj, idem udarati malim prstom u radijator. Zvuči zabavnije.”

Ipak, kako volim biti “najopenminded” dugoselac ikada, “šerati” slike tužnih napuštenih psića, podržavati bicikliste, nacionalne, seksualne, rodne, vjerske i ine manjine, tako sam i ovo ružno pače nastalo 25.10.2014. godine u zagrebačkom Domu sportova uzeo pod svoju skromnu kabanicu.

S.A.R.S. se sa svojim ska ritmovima koje implementira u narodnjački melos i angažirana Lidija Bačić tekstovima našao u raskoraku i svojevrsnom apsurdu. Ima publiku, kažu ljudi da su unatoč 8500 prodanih ulaznica, mnogi tu večer “poljubili” vrata Doma sportova, a s druge strane više od bilo koga (čitaj: Dubioze kolektiv ili Brkova) služi kao piñata po kojoj se mlati otvorenih i zatvorenih očiju iz svih raspoloživih sredstava, napose iz “kritičarsko-mudroserskih” krugova.

U posljednje vrijeme sam dojma da su hajka i cipelarenje dostigle razinu degutantnosti na kojoj se i likovi poput Matije Babića, istog onog čiji portal je proslavio pornić i koji svakodnevno hrani masu mediokriteta vijestima kome je gdje sisa ispala, “zaletavaju” na bend koji u suštini radi isto što i on – daje masi ono što masa traži. Imaju recept i dobro ga koriste. Kradu? Posuđuju? “Lutka” je Pachelbelin “Canon in D”? Da i? S.A.R.S. je ogledalo društva.

U svakom slučaju nakon ovog (po)dugačkog i (ne)potrebnog uvoda, “Mir i ljubav” predstavlja sasvim korektnog i pouzdanog svjedoka jednog trenutka i fenomena zvanog Sveže Amputirana Ruka Satrianija koji je u relativno kratkom roku (postoje od 2006. godine) uspio na međi alternativnog i mainstreama sagraditi kuću poveliku. Album donosi 15 pjesama sa znakovitim izostankom “buđavog leba” (naravno, na samom koncertu nije izostao) koji je svojevremeno prijetio postati pljeskavica veća od lepinje. Publika veliku većinu tekstova pjeva uglas s bendom uz neizostavne “ajde sad samo vi!” trenutke ( “Debeli lad”, “Rakija”), bend je uigran i usviran, puhačka sekcija i ženski back vokali dižu čitavu priču na razinu više.

I šta sada, nakon svega?

Zaključiti kako je to unatoč svemu plitko i površno, “poseljačeni” ska folk na koji se lijepe mase željne zabave na liniji manjeg otpora?

Možda. Ipak nemojmo biti pregrubi i ignoranti, poštujmo razlike, izbjegnimo generaliziranje i činjenicu da nije muzika svima “veće od života” folder, nekima je ipak samo i jedino zabava. Neukusu treba reći NE, ali krenimo redom, a red ne počinje s ovim Beograđanima. Ni blizu.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s