Oluja

Iz Vojvodine u kojoj sam rođen i živio kratak dio svog ranog djetinjstva su me ispratile dvije stvari. Kumovi iz Novog Sada, pravoslavci inače (ako je to uopće bitno), te VBR-i (višecjevni raketni bacači, Oganj – ako se ne varam). Krajem kolovoza 1991. godine, na jugu Bačke, rakete su iznad moje kuće, s nogometnog igrališta kluba (ironično) FK Sloga poletjele prema Vukovaru. Dok su pojedine komšije “topdžijama” nosile hranu i piće, mi smo s Golfom “kecom” zadimili prema Novom Sadu, kod kumova pa via Hrvatska.
Gledati kroz prizmu svoje sudbine (ili žrtve) čitav geopolitički odnos na Balkanu, je u pravilu nezahvalno, ali često neizbježno i sasvim ljudski. Sedam ili osam godina kasnije kada su NATO bombe zasule Srbiju uključujući i moj rodni Novi Sad, nisam to smatrao iživljavanjem nad nedužnim narodom, jer taj narod je za mene bio itekako – dužan, ako ništa u onom posljedično-uzročnom smislu gdje se pogrešna odluka prilikom biranja političkog vodstva vratila u obliku NATO bombe.

Trogodišnja Milica, kao jedna od mnogih besmislenih žrtava tog bombardiranja sigurno se nije uklapala u taj moj tadašnji “dužnički” rezon.

Ali jednostavno, nisam mario.

Nekoliko godina prije tragično stradale djevojčice, baba Rada iz Vojnića je početkom kolovoza ostavila svoje blago i kuću te na traktorskoj prikolici prekrivenoj ceradom otišla sa svog ognjišta. Baba Rada nije imala ništa s onim VBR-ima pokraj moje kuće, kao što nije imala ništa sa sudbinom mojih susjeda u dugoselskoj zgradi na adresi Kolodvorska 22a. A njihova sudbina je bila – prognanička. Prognani ratne 1991.-e iz svojih (kasnije srušenih) kuća u Slunju, Turnju, Kostajnici. Moj prijatelj Nikola iz Kostajnice je izgubio starijeg brata. Ubijen ispred svoje kuće od strane TO tadašnje tkz. SAO Krajine. Dobio je od države stan na to ime. To država radi, na ime mrtvog mladića daruje pljesnjivi stan.

Petog kolovoza 1995. godine, dok se djevojčica Milica još nije rodila, a baba Rada je bila na prikolici negdje oko Banja Luke, moji susjedi iz Slunja, Goran i Marko su bili sretni, jer konačno će se vratiti u svoj grad. Nikola je isto bio sretan. Žrtva njegovog brata mu se od tog dana čini smislenijom. 

Poginuo je za Hrvatsku.


Dvadeset godina kasnije, u mojoj obitelji i mom gradu ne postoji neki poseban ritual ili prinošenje žrtve na dan početka vojno-redarstvene akcije Oluja, u kojoj je moj otac kao pripadnik 2. gardijske brigade aktivno sudjelovao na pravcu Petrinja – Glina. Iako bi se po unisonom medijskom tretmanu srbijanske štampe i političke elite dalo zaključiti sasvim suprotno, povampireno i krvoločno orgijanje nad nesretnom sudbinom “trista hiljada Srba” u kojem sudjeluje mlado i staro.


Nesretni smo svi mi. Svatko na svoj način. No još nesretnije bi bilo kada bi nas dvadeset godina kasnije slični manipulatori ukrštavali na isti način. Za mnoge Hrvate, Oluja je početak kraja prognanstva, za mnoge Srbe početak izbjeglištva i tu se tako skoro ništa promijeniti neće, ali trovati nove generacije otrovom devedesetih gdje su uvijek oni drugi ti koji su “ružni, prljavi i zli”, to je neoprostivo. Pogotovo kada dolazi iz usta onih koji su igrali ulogu Monike Lewinsky na Dedinju i pisali “Sloboda sa N” ili onih koji su nosili kalašnjikov iznad Sarajeva ili onih koji su naredili ubojstvo Josipa Reihl Kira. Takvi nam nisu onda mislili dobro, a bogami ne misle ni danas.

Iz uskog kuta osobne sudbine je teško uhvatiti širu sliku, ali ako barem ne pokušaš ostaje ti samo koprcanje u baruštini vlastite ignorancije. S ove strane Dunava ili s one, sasvim svejedno je.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s