Moja borba (sproću realityja)

Supruga i ja imamo jedan televizor.

Stočetrdesetjebenih centimetara promjera ploču koja visi na zidu dnevnog boravka. Prije ovog, imali smo “onog” o kojem se u našoj kući rijetko priča. Jebiga, nesretan slučaj.

Andrija je nešto zapomagao, a ja taman uganjao nekog zajebanog warchiefa u Shadow of Mordor-u, gledam Andriju (nema krvi, vitalni organi u funkciji), nije mu ništa (realno) i reko’ idem ovog priklat i spandlat kak’ bog zapoveda i čujem (normalno) iz druge sobe:

“Tebi je igrica važnija od djeteta!?”

Oooooooo Vikernese Varže sveti, samo sam instiktom nošen uzeo daljinski i pras, ugasio Samsunga, al’ zauvijek. Doduše, gađao sam pokraj  njega, da bude (teatralno) “mislio sam ozbiljno” ali bez prave štete. I ništa, kao svaki pravi Hrvat s kreditom u švicarcima otišli smo kupiti ovaj koji sada imamo na 64 rate bez kamata.

Nego prednost onog koji sada po elektroničkim pašnjacima lunja, je bila ta da nije imao u sebi onaj DVBT prijemnik a shodno tome niti antenu nisam priključivao na njega, služio je čisto kao monitor. Kad je došla nova mrcina tkz. Smart TV supruga je inzistirala da se popnem na tavan i osposobim zahrđalu riblju kost. I tako mi sada imamo TV u pravom smislu te riječi, iako ga u pravilu rijetko gledamo jer još uvijek nemam monitor za računalo pa lomim oči na njemu u rezoluciji Windowsa takvoj da je ikona Opere veća od Nikoline glave.

Tako da, htjedoh reći kako moja dva sina zapravo nisu niti spoznala postojanje TV-a i tv programa kao takovoga, sučelje piratskih Windowsa im je “homepage”. Ne vidim na koji način i iz kojeg razloga bi ikada imali potrebu ili želju gledati TV program i na taj način pa makar i pasivno promatrati neku “studijsko- Škoro-show-reality-footjob- granny -Drele-kviz pizdariju”.

Sve što im treba po pitanju zabave i pop-kulture imaju na internetu, od glazbe, crtića do filmova. Osim toga, gledam da u kući bude što više knjiga, mojih CD-jova i DVD-jova, dok se igramo (neznam, s legićima) “suptilno” puštam glazbu koju bi volio da oni danas-sutra čuju i upiju na način na koji sam je ja upio.

Sludge/drone/black metal (kad nema supruge), grunge/post/rock (kad ima supruge). Dakle, PUŠTAM, ne PREPUŠTAM slučaju kako to (svjedok sam, jebo’ ti CMC i oca i majku) često biva. Znate ono, dječji rođendan kod susjeda, Mejaši “Zorica” na repeat.

Nek se djeca zabavljaju.

Nek se zabavljaju pičku materinu. Bolje da ga uhvatim kako križeve naopako okreće. Njih barem tristo.

Vjerujem, nekako botaničarski-naivno da (za moj pojam) pozitivna klima i okruženje moraju uvjetovati povoljnom ishodu u razvojnom putu mog djeteta. Znači, ako je pošteđen gomile govana koja provaljuju s TV ekrana i ako ga pop-kultura u onom svom (za moj pojam) afirmativnom obliku nije zaobišla, za očekivati je da Andrija (danas-sutra) neće biti “slušam Ivana Zaka-napijem se na Rujan festu-narodni radio mi svira u Golfu” lik.

Ako unatoč svemu, stvari ipak odu u tom smjeru, jebiga, barem sam pokušao, jer naknadni pokušaji da se krivo srastanje ublaži, su mahom uzaludni. Stoga, dragi moji (su)borci sproću realityja, neprijatelj je među nama a ne onaj s TV ekrana. Bacati ćebe preko TV-a ko’ onomad mlada partizanka na švapski tenk, je izgubilo smisao u onom trenutku kada roditelji pomisle kako su hrana, odjeća, krov nad glavom i škola, sve što njihovom djetetu treba.

Tu počinje reality, a završava u suzama i grču:

“Ko’ od deteta kretena nam napravi!?”


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s