Fascist pig

Pisati kojekakve srcedrapateljske statuse i objave u jeku ove ljudske tragedije koje se odvija pred našim vratima, nije nešto što će pomoći bilo kome, najmanje ljudima u čijim očima se ogleda strah i neizvjesnost. Kako sam imao prilike, jednom, prije točno 24 godine biti u situaciji ne toliko teškoj ali opet dovoljno stresnoj s predznakom – izbjeglica – imam možda nešto više razumijevanja i empatije spram lutajućih prikaza s kojih vise uspavana dječica i plastične bijele vrećice.

Imam isto tako i nešto više “mater vam jebem da vam jebem” ispod ovog poganskog jezika za Antu Đapića i nakot sličan njemu.

Stvar je u tome da sam ja kao izbjeglica 1991. godine došao iz Srbije, odnosno Vojvodine u Hrvatsku. Čovjek bi pomislio da su me ovdje dočekale fanfare i crveni tepih jer sam kao Hrvat došao u Hrvatsku, međutoa nije sve to bilo baš tako sjajno kako bi taj čovjek s početka rečenice pomislio.

Otme ti se “mleko” u školi i eto te u rangu dobrovoljca pod komandom Giške Božovića. Nije u jeku rata ekavica bila previše “sexy” u Hrvatskoj.

Ali dobro, to su stvari s kojima se izbjeglice susreću, neminovnost uvjetovana različitošću u odnosu na domorodački populus.

Ipak, ono što je bitno i zašto je bitno da hrvatski ili srpski policajac uzme dijete iz Sirije u naručje ili da bilo tko od nas pruži ruku, mahne ili baci osmijeh, možda ja kao nekada izbjeglica znam nešto bolje nego oni koji nisu imali tu nesreću.

Naime, u svom tom sranju koje se surva na tebe kada se dojebeš u neku novu sredinu i kada si uplašen, izgubljen, nijem i ničiji, nekako se uvijek ukaže neki tračak dobrote koji nadvlada sve nagomilane pizdarije. Tako se ja na primjer danas 24 godine kasnije ne sjećam niti jednog Ante Đapića po imenu i prezimenu, niti jednog od tih gmizavaca koji su me slali natrag u Srbiju.

Premda ih je bilo, pozamašan broj.

A vidiš, sjećam se Željka Švedija i Gorana Pršlje, po imenu i prezimenu, iako ih 23 godine nisam vidio niti čuo. Moje kolege iz tadašnjeg 5c iz Osnovne škole u Rugvici.

Kupovali su mi sendviče. Švedi prvi, pa za njim Pršlja. Svi bi pod velikim odmorom otrčali do te neke samoposluge pokraj škole, više se ni ne sjećam točno da li nisam imao novca jer nisam tražio doma ili roditelji tada bez posla nisu ni imali da mi daju, vjerojatno jedno i drugo. I sjećam se kao danas, dolazi Švedi:

Evo ti sendvič.” – pruža u onom bijelom masnom papiru prerezanu žemlju sa par šnita salame unutra.

I sad, nije to ni bila tolika fizička glad koja me morila, koliko je bio dobar osjećaj naći prijatelja s “one” strane, koja te do tada tretirala kao uljeza u svoj pitomi brlog.


Zbog toga je bitno na te ljude u neprilici ići osmijehom i otvorena srca, jedan takav gurne u zaborav tisuću Đapića i sličnih nedojebaca bijele puti i kršćanskog pedigrea.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s