Gospodine generale

Nakon što se ispostavilo da general Damir Krstičević (kandidat Domoljubne kontradikcije u X. izbornoj jedinici) u najmanju ruku ne govori istinu o onom sada već famoznom “slučajnom” susretu i “neustajanju” Bože Petrova (čelnik MOST-a) u kafiću na splitskoj rivi, pitanje je na čemu će se temeljiti daljnji tijek generalove kampanje s obzirom da mu je spomenuti “incident” bio jedan od jačih aduta kojima je pjenio domoljubnu sapunicu na predizbornim skupovima!?

Načelno, general je priču smjestio u kontekst odgoja i opće kulture koja nalaže ustajanje kada ti netko priđe s ispruženom rukom, između redova i u duhu čitave kampanje Domoljubne kontradikcije koja se dobrim dijelom bazira na povratku u devedesete, riječ je o pokušaju degradiranja političkog oponenta na način: Tko nema poštovanja prema hrvatskom generalu, nema ni prema braniteljima, posljedično niti prema samoj domovini et cetera.

A ta retorika uspješno rajca zadrigli nepametni desni soj.

Nego, moj otac je za mene najbolji otac na svijetu, unatoč činjenici da se politički ili ideološki možemo a i ne moramo slagati (prije ovo drugo), njegova očinska strana nikada nije bila upitna, počevši od one osnovne brige za obitelj pa sve do samog odgoja koji je uostalom doveo do toga da danas možemo imati različita mišljenja o pojedinim stvarima i živjeti s tim u dobrim odnosima.

Osim što mi je otac, on je i umirovljeni satnik Hrvatske vojske. Ne navodim ovaj podatak iz razloga da sakrijem svoje “kripto-jugo-udbaško-četništvo” iza očevog imena i statusa, razlog je puno manje perfidan. Stari će se naime s puno više detalja i emocija sjetiti ratne 1992. godine i vlažnog, pljesnivog, sivog oficirskog stana na čijem podu smo spavali on, mama, brat i ja sve dok stari nakon nekog vremena nije iz vojarne dovukao otpisane metalne vojničke krevete koji su bili pravo osvježenje kako za naš san tako i za interijer u odnosu na tvrdi hladni pod i prazan stan. Sjetiti ćemo se i CSO (cjelodnevni suhi obrok) kutija koje je stari donosio uz vrećicu s toplim kruhom iz obližnje pekare, dok nismo nabavili prvi rešo ili ti strujno kuhalo za pripremu obroka.

A tek kada sam u školi lagao o gledanju filmova i serija koje su se prepričavale, jer mi je bilo neugodno reći da nemam jebeni televizor, a onda kada smo dobili neki polovni, on je ko’ za kurac umirao polako s onom bijelom točkom na sredini ekrana koja bi se svakim danom sve duže zadržavala kao zloguki prorok teškog stanja pacijenta. Sjećam se čak dana kada je TV konačno riknuo, mislim da sam čak i zaplakao, al’ stvarno.

Najbolje od svega jest to da nije tu u suštini bilo neke pretjerane tuge (osim za TV-om), jada i čemera kako bi iz današnje perspektive moglo izgledati, bio je rat, bilo je puuuuuno više puuuuuno težih i užasnijih sudbina i uvjeta života za mnoge ljude. U mnogočemu tata, mama, brat i ja smo tada bili dio velike domoljubne koalicije stavivši život, zdravlje i osobni komoditet u podređen položaj zbog višeg cilja, kao i mnogi drugi oko nas.

Paralelno s tom koalicijom pljesnivih sobičaka, pretrpanih zagrebačkih vrtića i suterena, zagušljivih županjskih, sisačkih, karlovačkih, osječkih podruma, stasala je i profitersko-tehnomenadžersko-generalska koalicija za koju mi tada doduše nismo znali niti smo mogli znati da postoji klika koja u tom jadu pod egidom zajedničke borbe nalazi priliku za enormno bogaćenje i osiromašivanje vlastitog naroda.


Dojučerašnji u rijeđim slučajevima direktorčići a češće vozači, geodeti ili naprosto ordinarni žmukleri su pod patronom države i generalskog čina širili ili tek započinjali stvaranje poslovnih carstava. Niska (ne)uglednika s generalskim predznakom je impozantna, nabrojimo samo neke: Ivan Čermak, pa njegov vozač a kasnije i sam general Zagorec, pa general Kruljac ordinarni nasilnik i reketar, general Rojs kojeg ne treba posebno predstavljati, pa pokojni general Korade ubojica policajca, a možemo spomenuti Norca i Glavaša kojem je doduše 2010. godine oduzet čin ali to ne mijenja poantu.

A poanta je ta gospodine generale, da u svezi hrvatskih generala dakako ne treba generalizirati (sic!), ali dozvolite molim vas da s obzirom na gore navedeno raja iz pljesnivih soba i podruma nema potrebu klecati koljenima na ime vašeg čina, zvanja i zasluga, uostalom, nisam primjetio kako ste se na bilo koji način ogradili i distancirali od kukolja u vašim redovima, a svjesni ste nadam se kako su upravo ti i takvi devalvirali zvanje generala.

Možda vam je to u ovom trenutku i jeku kampanje strano i neshvatljivo dok vam se oko guzice tiska retardirani i oportunistički soj u plavim šuškavcima, no na vašu sreću jednom kada vas ista ta politika izda i ispljune a vi se probudite znojni i uplašeni, naći će se netko da vam pruži ruku, onako ljudski bez ustezanja, iskreno.

Lagati je ljudski, ne i generalski.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s