Hodajući mrtvaci

Nisam zagovaratelj “ko’ sa đavolom tikve sadi sa đavolom će ih i brati” teze koja je česta pojava u našem javnom prostoru ovih dana, barem ne u smislu opravdavanja suludog ubilačkog čina. Neki opći dojam vezan uz terorizam jest na tom tragu đavoljih tikvi, jer teror danas je sve samo ne homogena kategorija iskonskog univerzalnog zla koja je identificirana te je sada samo treba poput bubašvabe prignječiti vojničkom čizmom o pod.

Stoga, ma koliko sam zgrožen činjenicom da netko izvadi AK-47 i nasumično rešeta civile u jednoj europskoj metropoli, toliko sam zgrožen i militantnim pozivima da “skupimo” glave i ujedinjeni krenemo u borbu protiv zajedničkog, univerzalnog neprijatelja.

Tko to “mi”? A koji su to “oni”? Gdje je ta distinkcija? Istok vs. Zapad? Islam vs. Kršćanstvo? Siromašni vs. Bogati? Privilegirani vs. Neprivilegirani? Dronovi vs. magarci? Xbox vs. Kamena s ramena?

Rađamo li se sa “zapadnim grijehom”? Činjenicom da su određene privilegije, komoditet i tekovine koje baštinimo zasnovane na krvi i otimačini.

Živimo li standard koji iziskuje permanentno stanje neravnoteže i nejednakosti koje generira frustraciju koja uz pomoć religijskog fanatizma prerasta u teror?

Je li rat do istrebljenja rješenje? Jesu li ograde, žice, rovovi kao kulise apokaliptičnih zombie franšiza Georgea A. Romera rješenje? Jesu li kao u filmu “Anerican sniper” oni s druge strane nišana dehumanizirane destruktivne fundamentalističke zombie nakaze?

Fundamentalizam kao uzrok ili posljedica?

To su samo neka pitanja na koja tražim odgovor, a do tada, jednostavno ne osjećam to kao svoju borbu, kao borbu svoje djece, nemam osjećaj bilo kakve pripadnosti “onoj strani koja je u pravu”. To je moralna kategorija koja se niže na nekoliko nivoa i osobih dvojbi kojima ne mogu pristupiti poput nahuškanog psa koji u ime dvojbenih ideala pokušava ugristi sjenku na zidu, lomeći zube uzalud.

Jes’ vala, mogu ja na facebooku ovih dana biti veći Francuz od De Gaullea i veći mirotvorac od Ghandija i skromniji od Mujice, ali to neće promijeniti činjenicu da ovaj rat koji nam se nameće ne može imati pobjednika. Jučer Al qaeda, danas ISIS sutra Muhamedovi ratnici prekosutra Orlovi Kur’ana.

Gdje je tome kraj?

Gdje je kraj krvavoj i prljavoj politici rata koju predvodi SAD sa svojim saveznicima, pokušavajući (i uspijevajući) čistu pohlepu i koristoljublje upakirati u među civilizacijski sukob?

Rekao bih da kraja nema, osim onog konačnog s nekim asteroidom iz dubine svemira da razjebe ovu šaku jada koja je jednu prekrasnu Planetu pretvorila u poligon mržnje i pohlepe. Čemera. Jada. Straha.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s