Oj Bebeče Željko, sačekaj me preko!

Bog da mi dušu prosti na ovome, al’ ja moram čekati da umre Željko Bebek pa da mogu kakav patetičan osobni da ne kažem lični zbogom uputiti putem jedine nam mreže. Nije da sam nestrpljiv, al’ ljubomora me izjeda dok čitam sve ove provale emocija od Reeda, preko Vlade do Arsena, Lemmya pa sada i Bowiea. Knedla mi u grlu postala domaćin ko’ Uvodić u “Lijepom našom”. Tamo negdje deves’t druge il’ treće u jeku svog new-kafanluka se Željko dovezao svojom tamno plavom Corvettom ispred naše sablasno sive oficirske zgrade u centru Dugog nam Sela.

Masnokose životom prebijene i Arenom sodomizirane sa stošom u ustima srednjovječne susjede pohitaše na balkone navirujući se prema našem ulazu u kojeg uđe omaleni i primjetno ofucani ali još uvijek “onaj” Bebek, upita me jedna od njih:

“Jel’ to Bebek?”

“Je” – rekoh.

“A šta radi tu?” – već rosna zacvrkuće.

“Ide kod MENE!” – BAM. BAZINGA. NYHC. EAST SIDE, WEST SIDE.

I stvarno je išao kod mene, odnosno mog oca. Pojurio sam uz stepenice prema stanu na četvrtom katu, ulazim zajapuren a u boravku već sjede Bebek, njegova tadašnja dugonoga plavokosa žena i moj stari. Na tri stolice od kojih niti jedna nije iz istog kompleta.

Na kauču pokraj, sjedi plavokosa vidno njegovana mojih godina ćerka Željkova i gleda TV seriju na skoro Rudi Čajevcu, onu australsku kada tinejdžerka ima neku piramidu od minerala koju želi pola galaksije. Sjedoh pokraj nje i nijemo se zadubih u program. Nismo niti riječ prozborili. Mislim da me se čak malo i bojala, pogledati, s obzirom na rustikalni interijer.

Sve je prošlo ko’ u trenu. Željko se ustane, rukuje sa starim, pozdravi me i izađe a za njim žena i ćer. Na stolu ostaše samo potpisane ploče Bijelog dugmeta, mala plava kutijica za puder (best of Ry Cooder, jelte) i plava sjena u mom crnom oku.

Dobro, nije. Ostade naramak potpisanih “il’ me ženi il’ tamburu kup” i kaseta na koje sam ubrzo presnimio Zločestu djecu, prazna kutija Marlbora i oblak prekomjerno nanešenog i agresivnog mirisa nekog parfema koji je uspio zatomiti čak i onaj vonj buđavih vlažnih zidova koji su se napajali preko derutnog krova sive peterokatnice.

Izašao sam opet malo ispred zgrade, čisto da se busam musav dok Željko KOJI JE BIO KOD MENE starta svoju Corvettu a masne kose vezane u rep se znatiželjno naginju kroz prozor, niti jedna od njih Selma nije.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s