Tad smo bili kao novi a sada smo farsa

Kada se čulo da je deda umro, pala je neka sjeta na mene, na nas koji smo ga godinama navikli imati tu pokraj sebe na uvijek istom mjestu u uvijek istom krem mantilu. Sjedio bi u onom uslijed starosti i bolesti kostiju polu-fetalnom položaju uvaljen u crvenu fotelju za šankom i ispijao pivo dok bi među prstima gorio neizostavni Largo. Često bi ga u tom njegovom hiatusu upravo žar dogorjele cigarete prenuo da se vrati među “žive”, ali samo na toliko da zapali novu cigaretu. Rijetko je obraćao pažnju na ljude oko sebe, a još rjeđe govorio. Volio je gledati nogomet, kasnije smo tek saznali da mu je bio riknuo televizor u stanu pa je zbog toga postao dijelom večernjeg inventara birtije, a baš “našu” je odabrao iz sasvim jednostavnog razloga – bila mu je najbliža.

Deda has spoken momenti bi nastupili uglavnom prilikom neke neslavno završene nogometne akcije ili poteza, ali ono baš NESLAVNE ZAŠTO TE JE MAJKA RODILA SINE TRALJAVOSTI (skraćeno NZMRST), kada bi pao neki sarkastični komentar od samo jedne riječi čiji sarkazam je bio više u nastupu nego samom smislu rečenog, jer često nismo bili sigurni je li uopće nešto rekao, sama činjenica da je ispustio zvuk i zadovoljno se nasmiješio sebi u brk bi nas nasmijala.

Svi oni klasični komentari koji inače prate loše akcije, tipa:

“Jebem ti traljavu mater!”, “Popravi si frizuru Nesta pička ti materina!”, “Odi u Afriku koplje bacat’ majmune!”, “Pa ovo bi Škender zabio!”…

Sve to je bilo kurac za dedin trenutak inspiracije koji je bio neka vrsta delicije, rijetko i pomalo ali sa stilom.
Međutim, kako svemu dođe kraj tako su artritisi i skleroze i bogtepita šta sve ne došli po svoje pa naposljetku deda više nije mogao iz stana u kojem je i dočekao kosca, vjerojatno s Largom među prstima.

I ne, nismo mu kao u američkim filmovima svi došli na sprovod u kišni jesenji dan, nismo mu čuvali omiljenu fotelju za šankom i naručivali pivo za svaki slučaj ako se ipak u nekom trenutku odluči vratiti. Nismo, ali nam je bilo žao čuti da više nema lika o kojem nismo znali ništa, pa ni ime, osim da je bio tu i da smo se navikli da je tu, među nama.

Mogao je biti pisac, pjesnik, slikar, a da neznamo za njegova djela, mogao je biti avanturista hemingwayskog tipa, krotitelj lavova, dvostruki hladno-ratovski špijun ili pak suhoparni činovnik nimalo zanimljive životne priče. Sasvim nebitno, sjeta je bila produkt činjenice da ga više nema kao (boljeg) dijela naše čamotne svakodnevnice.

Utoliko mi kroz prizmu Dede, ostaje nejasna potreba za očitim prenemaganjem i preuveličavanjem boli za kojom nekolicina poseže kada ovaj naš svijet napusti pokoja ikona pop kulture, pa se razvlače priče o grcanju, suzama, nevjerici i ridanju u telefonsku slušalicu:

Umro’ je Bowie, recite da je to samo podla laž ili još jedna preobrazba vječnog kameleona. To ne može biti TO Vojvodo moj!

Mislim. Daj. Odjebi.

Ili svaki treći najbolje ocijenjeni komentar na Youtubeu ispod stvari od Motorheada:

Imam devet godina i slušam ovo i plačem i RIP Lemmy i umri Biebere ovo je mjuza.

Slušaš “Ace of spades” i plačeš!?

Imaš devet godina i plačeš jer ti mater nije produljila PS+ pretplatu govnaru mali.

Uglavnom, ljudi umiru. Ne bi čovjek reko’ al’ eto, umiru. Deda je umro i više ga nema. Nema pive. Larga. Sarkazma. Nema ni nas kakvi smo tada bili. Nema ni birtije. Kada umre Bowie, umro je čovjek o kojem nismo znali ništa što on nije želio da znamo, nismo ga sretali u omiljenom bircu, nismo mu prodavali omiljeni kroasan koji je jeo uz omiljenu robusta kavu. Nije bio dio našeg života. Bile su to pjesme, a one su ostale.

Umrijeti u 69/70 godini života i nije neka najveća tragedija, pogotovo ne za nas koji ga poznajemo samo kroz njegova djela i Bowie i Lemmy i Brown i Jackson i Cash su dali najbolje od života, ostavili neizbrisivi trag i ja tu ne vidim mjesta ridanju i patetici. Da s njima nestaju i njihova djela, onda bi se moglo prepuštati D molu i vapaju prema nebu da nam vrati nekog od njih, ili sve. Čisto da javim ridačima, umrijeti će Cohen i Waits i Young i Waters i Richards i jedan jedini Dylan Bob. Hoće.

Pripremite se. Naoštrite tipkovnice i navucite na njih onaj prozirni kurton za kišu.

Dok do toga ne dođe, obratite pažnju na ljude oko sebe, one koji su dio vaše svakodnevnice, one o kojima nećete pisati patetične pizdarije kojima dokazujete neznam kome kako ste krvavi ispod kože i slinavi ispod nosa. One koji zaista u ovom trenutku sada i nikada više čine vaš život bogatijim i takvim kakav je, one koji neće iza sebe ostaviti diskografiju da vas podsjeti na njih. One koji će trajati koliko i vaša sjećanja na njih.

Šta sam sa svime ovim htio reći, to ni sam neznam. Ako netko pročita i shvati, neka mi na mail javi. Ozbać.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s