Kolodvorska sessions

U svom “fantastičnom super uzbudljivom životu” koji više liči na kakvu avanturu Gordona Pyma nego usjedilačku baruštinu klempavog dugoselskog cinika i grintavca, jednoj stvari ili bolje rečeno navadi ili možda tradiciji ili pak naslijeđu sam svjedočio razmjerno često. Riječ je dakako o nasilju prema ženama ili točnije gurtnama ako se povedemo popularnim skečem Zločeste djece s početka devedesetih. Dobro, bilo je tu i homoseksualaca, Roma, Srba, ali žene su ipak prednjačile. U mojoj obitelji, nisam na sreću imao priliku svjedočiti bilo kakvoj vrsti nasilja prema bilo kome. Iako, osobno ja sam imao jedan mini incident koji donekle ujedinjuje dvije prvospomenute grupe, homo i Rome..

Bilo je to sparno ljeto ’98-e, na HTV-u se prenosila večernja utakmica sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, dvije južnoameričke ekipe su igrale ako me sjećanje ne vara, a kroz otvorena balkonska vrata našeg stana stade dopirati:

 “Mišoooo! Mišoooo!”

Izađem na balkon, samo u gaćama na ushit nikoga i vidim brat moj Filip zove, deset godina staro dijete tada je bio. U prvi mah mi nije jasno šta se događa, ali nakon par trenutaka primjetim momka s crne liste kako se na biciklu mota oko zgrade. Nije se inače bilo zabranjeno vozikati po “našem kvartu”, bez obzira na nacionalnu, rasnu i vjersku pripadnost ali s dotičnim biciklistom smo već duže vremena brat i ja imali određenih sukoba i čitav taj njegov performans je bio ništa doli gnjusna provokacija!

Ne mislim da će me bilo što abolirati i oprati zbog onoga što će usljediti, ali momak je bio karakterni biserno čist šupak, kakvog rijetko možete sresti. Uglavnom, ni pet ni šest onako polugol nabijem borosane na noge i sletim se brzinom Branka Zorka dole, tako da sam iznenadio i njega i sebe. On se nije nadao da ću se ja strčati a ja sam se u trku nadao da kad dođem dolje njega neće biti. Trebala je to biti bez puno muda win-win situacija pred ekipom ispred zgrade.

Kada me je ugledao na megdanu, momak stane jednom nogom na asfalt ostavši sjediti na biciklu i problijedi, iako ni danas neznam zašto, fizički nisam bio posebno superiorniji. On blijed a meni grč u želucu, da nema promatrača željnih krvi oko nas i da u ustima ne nose našu buduću sramotu ili čast, lako bi mi to dogovorno riješili.

“Silazi s bicikla!” – zapovjednim tonom podviknem.

 “Neću” – uzvrati on.

“Uuuuuuuuuuu..” – se začuje iz mase.

Zaletim se prema njemu i gurnem ga s bicikla na što se on dočeka teturajući na noge i zamahnem par puta nogama i šakama što je bilo dovoljno da se on dade u bijeg. Ohrabren uspjehom i klicanjem gomile još za kraj podignem onaj njegov Pony objeručke i kao bacim ga za njim niz Kolodvorsku uz:

“Jebem ti mater smrdljivu cigansku!”

Ni sam neznam u kojem je trenutku tog našeg sukoba njegova pripadnost Romima postala bitna jer na koncu se sve svelo na to, čitav niz okolnosti koje su dovele do toga je nestao i samo se smrdljiva mater ciganska caklila u zubima pod naletom adrenalina. Zanimljivo, i danas kao odrasli ljudi kada se sretnemo u Konzumu, pa ako katkada i ukrstimo poglede, imam osjećaj da me ta mater proganja. Možda bi pomoglo da se ispričam. Možda i ne. Kako god, spomenuo sam na početku priče kako sam objedinio u bejzbolskom žargonu “homo&rome” svojim postupkom kojim se ne ponosim. Znači li to da je momak ujedno i homoseksualac?

Ne. Al’ preziva se Faget. Jebiga stari. Nisam odolio.

No dobro, o nasilju prema ženama, navodno govori ovaj tekst. U zgradi gdje sam živio dobru polovicu dosadašnjeg života, svjedočio sam barem dva slučaja permanentnog zlostavljanja žene, dok je treći “ostao visjeti u zraku” da se tako izrazim.

Prvi je bio susjed iz mog ulaza koji je živio u garsonjeri na samom krovu zgrade, ratne traume su bile opravdanje za sve a stvarni razlog njegovo veličanstvo alkohol. Zvuči bešćutno, ali, na galamu, vrisak, tutanj i plač djece se nakon nekog vremena navikneš, postane uobičajeno poput Kola sreće s Oliverom Mlakarem koje dopire iz susjednog stana kada po ljeti svi otvore prozore. Sve dok ne vidiš prvo i pravo lice zlostavljanja, a ono je došlo jednog sasvim običnog dana u samoposlugu preko puta zgrade. Taman sam iz frižidera izvadio ono mlijeko u vrećici koje je vazda negdje puštalo ma koliko ga isprevrtao u dućanu da se uvjeriš kako je cijelo, uvijek bi kod kuće skužio da negdje pušta. I stojim tako s tim mljekom u dućanu, kad unutra utrčava polu naga susjeda iz ulaza i viče:

“Pomozite, ubit će me!”

U rukama je stiskala neku majicu s kojom se kak’ ti pokrila, dok joj se ispod desnog oka polako stvarao otok s tendencijom buduće šljive. Uplašena i u suzama se sakrila iza police sa keksima i čučnula.

Teta prodavačica je glavom pokazala prema vratima uz:

“Mali, bjež’ kući.”

Trčao sam koliko su me noge nosile prema ulazu u nadi da neću sresti “viteza” unutra, tek u stanu sam primjetio da mi je zgužvana novčanica ostala u šaci. Gratis mlijeko. Al’ nimalo slatko.

Drugi zlostavljač je bio u susjednom ulazu ali na istom katu kao i mi pa smo dijelili zid čitavom dužinom stana. Iako, ponekad je bilo nejasno razabrati tko tu koga zlostavlja, s obzirom da se nju uglavnom čulo kako psuje, jednom nam je čak u svom tom ludilu priuštila filmsku scenu u kojoj lova pada s neba. Tavoriš ispred zgrade, kad odjednom novčanice počnu lepršati uokolo a za njima uz fijuk kaubojske čizme s mamuzama i špil karata za Belot. Divan je bio taj život u zgradi.

Uglavnom i dotična je “dočekala svojih pet minuta” kada je istrčala iz ulaza krvavog nosa zapomažući, dok smo se mi klinci zavukli po ćoškovima poput miševa čekajući rasplet u koji se na koncu umiješala policija.

Treći slučaj je u mnogočemu najzanimljiviji iz perspektive kaskadera, međutim njemu nisam osobno nazočio ali po priči je susjed iz susjedne zgrade nakon 345og pijanstva te godine navodno uhvatio ženu s vodoinstalaterom (u Pornhub scenariju) te ju je doslovce ko’ Batman negativca, držao za gležnjeve dok je ona visila s balkona na trećem katu i priznavala da je “drolja, kurva i da navija za SAO Krajinu.”

Sličan profil ljudi, koji ravnotežu i jednakost u muško-ženskom odnosu održava alkoholom i “pleskon” ili ti šamarčinom, ovih dana popuje i likuje o nužnoj potrebi zaštite naših europskih pupoljaka od došljačke muslimanske napasti. I to je lijepo, što se baš oni brinu, a bilo bi još ljepše da nije riječ o običnom licemjerju iza kojeg se promalja fašizam. Nije njima stalo do žena niti jednakosti, a ponajmanje do europskih vrijednosti koje ni sami nisu usvojili, nego do poligona na kojem mogu bez ustezanja istresati svoju mržnju i sijati strah jer jedino u takvom svijetu imaju osjećaj da nečemu doista služe.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s