M.O.R.T – “Tužna kocka”

mort

Sinjski M.O.R.T. je uz dugoselski Olovni ples bend kojem sam posljednjih nekoliko godina posvetio veliki dio svog skromnog vremena kojeg otkidam od učmale svakodnevnice. Što slušanjem, što pisanjem popratio sam ova dva benda od kojih je potonji sagorio u suludom ritmu studijskih izdanja koje nije pratio jednako suludi ritam koncertnih nastupa i popratnog sadržaja koji se mjeri u pređenim kilometrima i neprospavanim noćima. M.O.R.T. je u tom smislu pokazni primjer kako se uz nužni stvaralački kaos mora posjedovati i određena doza ratia, upornosti, ozbiljnosti ukoliko misliš opstati, a M.O.R.T. opstaje i kroči naprijed, svojevrsni kompromisi su neminovni, no važno je da ne prevladaju u odnosu na onaj početni beskompromisni zanos koji je pokrenuo čitavu priču.

 
Iskreno, mislio sam kako će treći album sinjskih punk-bluzera (kako ih vole nazivati, za mene je to rokenrol i to njegova srž) biti puno više opterećen izdavačkim i tržišnim zahtjevima nego što to on na koncu uistinu jest. I to je najveća pobjeda ovog izdanja. Ostati vjeran sebi i napredovati, danas, u ovom trenutku i vremenu nije lak zadatak. Iako, kada jednom vidite ovaj bend uživo, shvatiti ćete kako su albumi te napose spotovi samo nužno zlo. Pogotovo ovo potonje koje je čak s “Tangom” započelo kao dobra priča da bi se svakim narednim vizualiziranjem stvar za moj pojam i ukus pogoršavala.

 
No, “Tužna kocka” ako izuzmemo “Volim” (kao mimikriju na liniji “Meni se skače”) te “Jotipovu farmu”, je i dalje ona vrsta eksplozivnog koktela sulude povampirene ritam sekcije čiji odnos sa Johnom i njegovim Č predstavlja recept kojim ovaj bend uspijeva na sebe privući pozornost u masi barem načelno sličnih. Energija koja iz toga proizlazi je matična mliječ rokenrola, koncertni nastupi i reakcija publike je najbolja potvrda ove tvrdnje, kada sve maske, priče, hvalospijevi padnu i ostane pozornica, instrumenti i mikrofon, na toj muci se poznaju junaci.

 
Upravo zato će u budućnosti najveći problemi benda biti oni kondicione i psihičke spreme i mogućnosti da se sva nakupljena sila i energija projecira iz večeri u večer i da John svaki puta iznova proživljava “pribijanje na križ” što publika neminovno već sada očekuje, a “Tužna kocka” ne ostavlja puno prostora za predahu u svom pomahnitalom tempu koji najbolje oslikava otvarajuća “Grli me iz pluća”, po meni jedan od boljih trenutaka benda uopće i nesumnjivo buduća koncertna poslastica. Osim nje, kao nositelje albuma izdvojio bih himničnu “Na cesti”, furioznu “Logor” te naposlijetku ispovjesnu “Draga majko” kao već standardnu propovjed reverenda Johna iz poslanice izgubljenima, odlomak “Dnevnik jednog nikoga”.

 
Stoga, naputak za upotrebu je sljedeći:
Album slušaj i previše ne mari, na koncert pođi i tamo se razvali.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s