Pod vedrim nebom kule od prezira…

ibrica

„Trubač sa Seine“ sadrži vjerojatno najbolniju crticu ikada satkanu na ime utopije u obliku nacionalnog zanosa i domoljubnih osjećaja jednog čovjeka, sanjara, individualca zarobljenog u teškom košmaru i raskoraku između onoga što ćuti i onoga što gmizavci ćute u svojim plitkim baruštinama pohote i pohlepe koje ih vode. Samo jedna crtica je dovoljna da se ispruži kao kineski zid, kao maginotova linija na kojoj se raspadaju i padaju sve maske s tih prokleto nakaznih i krastavih lica koja domoljublje ne mogu bitnije odvojiti i razaznati od zanosnog zova mirisne teletine ispod peke.

„Danas sam opet ruč’o samo čaj..“ je naizgled malo a opet apsolutno sve što je ikada trebalo reći, jednim potezom pera prokazana i pokazana sva podbuhla i nezajažljiva bulumenta koja nije u stanju gajiti nešto toliko uzvišeno i plemenito kao što bi zajedništvo, jednakost, uzajamno uvažavanje i u konačnici domoljublje moglo i trebalo biti. Čovječe dragi, ako nisi u stanju na toj liniji zauzeti svoj van svakog kompromisa i uzmaka stav, onda se kani domoljubnih tlapnji i svojih za dom si spreman jezičnih kurčevitosti jer izvan i iza te linije tvoja jezičina ne znači ništa. Tvoja jezičina je poput lopate grobara koji zgrće crnu zemlju na bezličnu ljušturu za kojom nitko rukom mahnuti neće. Jel shvaćaš čovječe?

Jel shvaćaš da nisu oni problem? Jel shvaćaš da je trulo iznutra? Jel shvaćaš da izvire poput gnoja, da te guši i satire?

Ti bi da si vegetarijanac al’ da umačeš domaćeg ispod peke kruha ćoše u mašćobu ispod ražnja?

Ti bi da si domoljub al’ s mješinom naprijed i guzicom iza.

Ma jebite se.

Mislim da nikada više neću ništa napisati na ovu temu, toliko sam se izmučio i sludio u traganju u pravdanju i traženju smisla u želji da nađem natruhe časti tamo gdje je očito nema i gdje je neće biti. Ostaje mi samo prezir kao jedina konstanta. Prezir i cinični zajedljivi sarkazam koji me hrani i u kojem nalazim jedinog prijatelja i suborca, suputnika, štitonošu. Kula prezira je moj konačni odabir. Moje malo privatno kraljevstvo odjeba, netolerancije, nepraštanja i bilo kakvog drugog i sličnog oblika osjećanja koja bi ma taman na sekundu dozvolila kolebanje u ispoljavanju apsolutnog gađenja.

Jer gađenje jedino zaslužismo, sve ostalo nam je poklonjeno.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s