U ime svih nas iz osamdeset i neke..

cropped-320957.jpgRodio sam se tamo sada već poprilično davne 1980. godine u znaju joj tepati „srpskoj Atini“ o kojoj u ovom času nemam ništa lijepo a još manje ružno za reći. Joy Division je te godine izdao album „Closer“ a najvećeg sina naših naroda i narodnosti je izdao život, u Ljubljani. Ako je to uopće bio on a ne neki bjelorusko/prusko-češki moler rođen kao devetnaesto dijete u obitelji siromašnog uzgajivača oposuma iz Burkine Faso. Mislim, tko zna. Svašta se priča. Nego, svi živi uključujući i nas (logično) netom rođene smo bili dužni njemu. I ne samo njemu. I komšiji Božidaru i još parstohiljada drugih NOB boraca kojih da nije bilo sam vrag zna što bi sa nama bilo i dal bi Joy Division izdao tri’es’tpet godina kasnije „Closer“. Jer da nije bilo njih Adolf bi na vrijeme krenuo prema Kavkazu i ne bi ga skarabudžila zima, nafato bi se goriva i danas bi prvak Ruske lige bio Bayern Moskva. I di ćeš onda više closer od toga?

Al dobro, nije to sada toliko baš bitno. Bitno je da nisam stig’o ni taj solunsko-srijemski dio glavnice namiriti a već me u zavoju saček’o novi dug prema Stevi Culeju und sličnim buzdovansko-nismobaš-najoštrijakoplja-u-oružarnici vedetama. Koje smo, da se razumijemo, mi propustili, prvi ja među jednakima u svojoj apsolutnoj poroznosti i propusnosti i izmicanju od bilo kakvog angažmana ili odgovornosti pomoću koje bi se takvi slučajevi abortirane inteligencije sveli na najmanju moguću mjeru.

Nije što ih plaćam, nego ih još moram i slušati, barem u onom pasivnom rezervnom položaju okretača očima svaki puta kada se nađem u prilici da vidim kako se Stevina usta otvaraju i iz tog crnog grotla, tog ambisa okrunjenog karijesom izlazi još jedna u nizu volšebnih umotvorina. Nego, Stevo je nos’o krvave gaće po Velebitu da bi mi danas mogli živjeti slobodno i u tom pogledu valjalo bi pokazati barem malo zahvalnosti i poštovanja prema njegovoj žrtvi. On se za nas borijo. Što je u redu, odnosno bilo bi u redu da recimo Stevo kada već ima priliku javno istupati upita recimo Ivicu Todorića:

„Ivice, jesam li ja krvave gaće po Velebitu nos’o da bi ti danas izrabljivao hrvatsku mladež?“

To bi bilo pitanje na mjestu. Stevo to of kors neće da pita. Situiran, uvaljan u topli i slatki loj državnog zbrinjavanja zaslužnih on nema osjećaj potrebe preispitivanja tog segmenta našeg vrlog društva. Al nije se on za to borijo. On se za nas borijo.

Ima jedan čovjek Gogi. Koji se isto tako borijo. Radili smo svojevremeno zajedno nekakvih mjesec-dva kod jednog lokalnog izrabljivača stalno zaposlenog u HŽ-u a sekundarno privatnog poduzetnika električara, jer kad se naspavaš na poslu štaš ko’kuće ležat, ideš nešto sa strane privrijediti. I još ako uspiješ naći u tom privrijeđivanju jednu il’ dvije korisne budale, pa di ćeš sreće veće za jednog poduzetnika privatnog!?

Prva korisna budala sam bio sopstveni ja. Na pola puta škola-vojska zarobljen u mentalnim i misaonim nedođijama svog mikrokozmosa, materijal Ivice Kičmanovića kojeg veliki električarski mecena uči svome zanatu za nula kuna, parče parizera i suvog leba. Druga korisna budala je bio Gogi. Ranjen u vrat tamo još ’91 kao pripadnik gardijske brigade, ranjavanje nikada nije na adekvatan način „kapitalizirao“ pripadajućim pravima i u godinama nakon rata se pretvorio u nadničara/alkoholičara koji je na sreću privatnog poduzetnika često spajao te dvije aktivnosti pa bi na putu sa nadnice pretočio svoj znoj u zelenkastu pivsku bocu. Privatni poduzetnik na državnim jaslama bi velikodušno preuzeo birtijaški račun na sebe i s time bi se prešutno kvitao taj radni dan.

Gogi je prema meni bio ok, nekako zaštitinički nastrojen preuzimao je teže poslove na sebe uzimajući hilticu i sklanjajući me rukom u stranu uz:

“Pazi se mali.“

Svo to vrijeme privatni poduzetnik bi bio u kojekakvim nabavkama i više ‘nako organizacijsko-kadrovskim rabotama sa svojom Zastavom 128, reklo bi se tomsawjerovština u svom punom obliku. Uvijek bi falila nekakva razvodna kutija il’ kakav borer pa bi PP otišao to nabaviti najčešće u Ljubljanu ili Maribor s obzirom na vrijeme koliko bi izbivao. Jednom tako preporukom preko svog kuma inače građevinskog poduzetnika PP dobije posao na kući starijeg brata od onog mladića koji je jednom preorao svojim džipom travnjak ispred zgrade HNK u Zagrebu, da bi ga nedugo nakon toga ekipa okupljena oko Bagarića, Krojfa i slične elite pokosila kao navodnog drukera. Fini ljudi. Povratnici iz Njemačke. Ekipa materijal za čitulje.

Domaćin nas je ugostio kako je i red, sokovi, kava, rakija, piva i hrana i sva ta slavenskom čovjeku svojstvena gostoljubljivost nije niti u jednom trenutku došla u pitanje. PP je zadovoljno trljao ruke, vuk je bio sit a ovce na broju. Jedinu stvar koju nas je domaćin molio da ne zaboravimo je bila žarulja iznad ulaza u garažu, to mu je bilo jako bitno iz nekog razloga.

„Nema problema gazda..“ – govorio je PP zadovoljno mljackajući meze sa stola ispred nas.

Radili smo mi tako nekoliko tjedana struju za cijelu kuću i konačno završismo, gazda je čak neko pečenje za taj dan naručio da se proslavi završetak radova i sjedimo tako u sumrak jedemo i pijemo dok u jednom trenutku Gogi ispod stola ne šutne PP-a i očima mu sugerira prema garaži na kojoj nismo niti ištemali a kamoli provukli bužir, žicu i žarulju. PP shvati šta mu ovaj govori i šutne ga nazad uz prijekorni pogled. Gogi je bio dobar ali je malo sporije shvaćao, a ni velike količine alkohola nisu baš pridonosile logici i zaključivanju, te on opet ovaj puta malo jače zviznu PP-a po potkoljenici i sada uz mig očima ispusti i neki ranjenog bradavičara zvuk da ukaže na propust.

„Šuti pička ti materina..“ – izusti PP.

Domaćin, domaćinova žena, Gogi i ja se pogledasmo, nikome nije jasno šta se događa.

„Nego domaćine, već je kasno a i nešto nam se žuri ako bi mogli riješiti račun..“ – prekine PP neugodnu tišinu.

„Nema problema majstore..“ – domaćin se odmah skoči i ode u staru kuću koja se nalazila pokraj ove nove i izađe iz nje na svježnjem novčanica koje izazvaše dobro poznati pohlepni kez na licu PP-a. Uzevši tako drage pare, PP se pozdravi sa domaćinom i krenemo mi prema Zastavi koja je bila parkirana na ulici ispred dvorišta kuće.

„Majstore daj pričekaj sekundu imam nešto tu u garaži za tvog kuma..“ – viknu domaćin za nama.

PP se pravi da ništa nije čuo i dugačkim koracima nastavi grabiti prema autu.

„Kaže da pričekamo..“ – zastane Gogi.

„Hodaj budalo vidjet će da nema svjetla na garaži..“ – dreknu PP i uskoči u Zastavu.

Ništa, upadamo i mi za njim i čujemo domnaćina kako nešto viče za nama. PP pali auto i dodaje gas, u tom trenutku zvoni mu mobitel. Tko zove – domaćin. PP se javlja desnom rukom i viče Gogiju na suvozačkom:

„Gogi mijenjaj brzine..“

I tako mi pičimo po makadamu, Gogi lijevom rukom mijenja brzine navirujući se prema PP-u da vidi kad je ovaj stisnuo kvačilo.

Dalje se ni ne sjećam više što je bilo. Truskao sam se na stražnjem sjedalu do kuće razmišljajući o tajnama univerzuma u kojem u istom trenutku obitavaju PP, Gogi, domaćin, njegova žena, brat mafijaš i ja.

Što je taj svijet i kako u njemu naći mir?

Odgovora nije bilo bijelo usijanje ga je skrilo..

 


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s