Abšalome, sine moj!

McLean_house_1865_AprilAko ste ikada pisali nešto, sebi, drugima, narodu, sirotinji, gladnima, žednima, zombijima, ateistima, vjernicima, agnosticima, putnicima, domaćicama, vlakovođama, biciklistima…uvijek se jedno pitanje nameće kao ono bitno. Nije to talent, tinta, baterija na laptopu, klinci koji vrište dok socijalna služba čeka u zapećku…pitanje svih pitanja jest; treba li pisati pod utjecajem opijata; odnosno; ima li smisla pisati bez utjecaja opijata?

Niti sam ne znam broj tekstova koje sam „napisao“ pod opijatima čekajući kakav medij da to doista prebacim u riječi i rečenice na zaslonu ili papiru…ipak, nikada ne dočekavši priliku te „fantastične“ fabule i mudrolije su isparile zajedno sa alkoholnim parama, u nepovrat. I nikada, ali baš nikada ih nisam uspio vratiti. Niti približno. Tek olako potrošeni pokušaji revitalizacije nečega što možda nikada nije bilo živo. Suludi pokušaji hvatanja vlastite sjene u krute okvire želje da se zabilježi nešto bitnije i veće od samoga sebe. Zanimljivo, predumišljaj bi u ovim slučajevima završavao sasvim pogubno i sterilno, jalovo i beznačajno. Napiti se pokraj tipkovnice (sic!) – nećeš razbojniče, jednostavno – ne ide. Tupo buljiš u ekran očekujući nenadanu provalu nekakvog Williama Faulknera u sebi kojeg ionako nikada nisi kužio al fora ti je izdrkavati se pred debilima o piscu za kojeg nisu čuli, a iako jesu nisu ga shvatili baš kao ni ti. Osim onoga dana kada si sanjao, scenu na američkom jugu. Toplo je, neko kasno proljeće ili možda čak ljeto. Ti i žena, ne ova tvoja, neka, nepoznata ali bliska. Ne znaš je ali se ponašate kao da se poznajete. Oduvijek. Vas dvoje na trijemu drvene bijele dotrajale ali ne isuviše devastirane kuće dočekujete Townesa Van Zandta koji ni manje ni više traži pečena jaja za doručak. Razbijaš jaja na plitku crnu zagorjelu tavu kojom se razliježu crni mravi, sitni, poput onih koje si na jugu Bačke bezdušno bacao u gnijezda susjednih crvenih mrava i gledao kako ih rulja razdire. Bacaš se na koljena ispred izgladnjelog Townesa i uzvikuješ:

„Abšalome, sine moj!“

Riječ je dakako o „tehnički nerazmrsivom spletu opsesivnog unutarnjeg monologa mladog Quentina Compsona i trostrukog narativnog prenošenja verzije priče o usponu i padu Thomasa Sutpena poslije Američkog građanskog rata“, mislim, postoji li išta normalnije od toga, tuceta jaja i pokojnog Townesa Van Zandta za sanjati? I sve to na osnovu 45 pročitanih stranica navedene knjige u donjem dijelu vojničkog kreveta na kat u Puli tokom godine 2001-e, iste one koja se nije trebala dogoditi? Ni danas ne znam, zašto, od svih onih knjiga koje je moj otac Zlatko baštinio i baštini, zašto baš ta se drmusa u ruksaku okačenom o leđa žgoljavog blijedog lika promašenih snatrenja i nepostojećih nadanja na putu za Pulu, grad koji mnogo godina kasnije iz nekog čudnog nedokučivog razloga glorificiram poput kakve kupole duha kojoj se svake godine rado vraćam onom jednoličnom nimalo  vijugavom cestom od Rovinja preko Bala i Vodnjana.

Na koncu, nije ni bitno.

Boga nema i svi ćemo umrijeti.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s