Nevernik

medvednica2

U ljeto 2016. godine kroz folder „Da guzica vidi puta“ završio sam u Parizu, točnije Saint Denisu. Mudro rezervirajući smještaj u blizini istoimenog nacionalnog stadiona iako su naše nogometne vedete igrale na gotovo drugom kraju grada (Park prinčeva), al’ dobro to je sad priča druga. Iz foldera „Promašaji“, najdebljeg inače. Odsjeli smo u stanu koji je po mnogočemu odudarao od onoga što su nudile zgrade, ljudi i ulice oko njega. Interijer s mnogo detalja nalik filmskim setovima, police knjiga, CD-a, DVD-a…vlasnica, po imenu evidentno arapskog podrijetla je bila vedra, nasmijana i ako je suditi po spomenutom interijeru i popkulturnom sadržaju njenog doma, otvorena, obrazovana, u konačnici kozmopolitski nastrojena. Čak je prevaljivala i natruhe engleskog jezika preko usta, što je zaista bila rijetkost od nekoga u Parizu, tih nekoliko dana.

I sad. Ovo nije priča o izbjeglicama, migrantima, religijama i civilizacijskim sukobima. Ovo je jedna crtica. Koliko osobna, toliko nebitna.

Balkon njenog stana je gledao na Islamski fakultet po kojem se zvala i tramvajska stanica iza zgrade. Baš tih dana trajao je neki problem s odvozom smeća pa su ga ulice bile prepune, mladići u stereotipnim i standardiziranim odorama u vidu bijelih halja i takija na glavama su u grupicama stajali/sjedili duž cijele ulice uz žamor i atmosferu koja je daleko više podsjećala na bliskoistočne uzuse nego one koje nam pariški PR stručnjaci prezentiraju u vidu starih citroena, muškaraca sa šeširima, žena sa šeširima, visokim čašama i mekim croissantima. Bilo je to ujedno vrijeme (ako se ne varam Ramazana) pa se moglo vidjeti kako s zalaskom sunca u zgradi preko puta kreću molitve i objedi. Možda zbog Ramazana, a možda i inače (nismo bili toliko dugo da izvučemo zaključak), na ulicama su se mogli sresti svojevrsne „vjerske vođe“, sad službene ili ne bilo je teško zaključiti ali nalazili su se na frekventnim mjestima uz spomenutu takiju na glavi, obučeni u halje s prepoznatljivim dugačkim bradama a u rukama su držali tespih (brojanicu). Predrasuda u meni govori da su predstavljali svojevrsni šerijatski korektiv za eventualnu bludnu mladež, iako nemam dokaze za takvo što.

Ipak, sve navedeno je bilo u domeni subjektivnog i osobnog dojma koji se dodatno pojačao s takozvanom „Pivskom pariškom krizom“. Naime, nisam bio alkoholiziran, ni vidno ni bezvidno, ušao sam u obližnju benzisku crpku u popodnevnim satima kao „sloven belac slobodni strelac“, otvorio jedan od nekoliko golemih rashladnih uređaja i uzeo limenku pive u ruku. U tom trenutku se iza mojih leđa stvorio zid neugodne teško razumljive buke čija je osnovna intencija bila negodovanje. Toliko sam, valjda vođen onim osnovnim predistorijskim nagonima uspio razaznati po zvukovnim vibracijama u zraku. Okrenuo sam se i vidio kako djelatnica crpke proizvodi tu buku. Pokušao sam svojim pigeon english-em pojasniti kako imam namjeru platiti ono što sam uzeo, međutim bezuspješno. Negodovanje je utihnulo tek u trenutku kada sam limenku vratio na pripadajuće mjesto u rashladnom uređaju. Pokušao sam potom bez limenke u ruci doći do saznanja što sam to točno pogrešno učinio, međutim iza pulta me nije baš dočekala pretjerano zainteresirana pregovaračka komisija te sam praznih ruku napustio poprište „Pivske pariške krize“. Osim (meni, kao ne pretjerano religioznom biću) religijskih aspekata zabrane, druge nisam uspio zaključiti do dana današnjeg kada se sjetim navedene situacije.

Prilikom odlaska iz Pariza, na aerodromu Orly su nas dočekale duge cijevi, koje, valja napomenuti kao i svaku vrstu drugog naoružanja službeno uniformiranih lica, drže bijelci. Nekoliko sati ranije, dogodio se napad okarakteriziran kao teroristički u kojem je islamski ekstremist hladnim oružjem lišio ovozemaljskog života katoličkog svećenika i jednu osobu ženskog spola. U takvim okolnostima napustili smo europsku metropolu niskotarifnom avionskom kompanijom prema Veneciji. Došavši u Zagreb, priznao ja to ili ne, osjetio sam svojevrsno olakšanje, ako ne cijeli ja, onda onaj teški provincijalac u meni koji živi na rubnom dijelu ovog (ispostavlja se) mirnog skoro pa mittel europskog grada u kući u kojoj se ni noću ne zaključavaju vrata a policijska rotirka i dalje izaziva zanimanje i pozornost.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s