Letu Štuke – “Topla voda”

LETU-STUKE-TOPLA-VODA-COVER.jpg

Priča o sarajevskom bendu koji je nastao 1986. godine a svoj debitantski album slijedom okolnosti i svih onih balkanskih osobitosti (kao recimo nepotreban krvavi rat) izdao tek 2005. godine je poznata manje-više svima pa nema pretjerane potrebe da se nanovo raspreda.

Letu štuke su 2005. godine svoj istoimeni album izdali bez pretjerane pompe i očekivanja, barem šire publike koja je na dar dobila ponajbolji post ratni album alternativnog pop rocka na famoznim ovim prostorima. Dobro, self titled izdanje benda Rebel Star iz 2012. godine se nametnuo kao sasvim dostojan izazivač, ipak, neću priču odmetnuti u kompetitivnom smjeru. Nema potrebe.

Ono što je bitno jest da je debitantski album Štuka široj publici otkrio svu raskoš stihoklepačkog talenta Dine Šarana, koji, nije neka tajna, svoj talent nemilice dijeli žednoj estradi za određenu naknadu. I da se odmah razumijemo, potpisnik ovih redova u tome ne vidi ništa loše, a i da vidi, koga jebeno briga. Šaran ima šlif za stih jasno određen i prožet onom sarajevskom školom vica nadograđenom kozmopolitskim zaleđem glavnog junaka, lakoća isporučivanja je nevjerojatna i tu je teško naći rašlje za ovog lika.

Stoga, ovaj osvrt na recentni album (doduše već pola godine vani), četvrti u diskografskom opusu, naziva “Topla voda”, nema namjeru biti bluz mutne vode nego baš naprotiv čista i bistra konstatacija kako Štuke (čitaj Šaran) od 2008. godine na ovamo nisu uspjeli niti blizu na bilo kojem od tri albuma u tom razdoblju doći do kvalitativne razine kakvu je donio album prvijenac.

Stagnacija i relativno siguran kurs prosječnosti

Već na albumu “Proteini i ugljikohidrati” se osjetio drastičan pad, iako singl Tesla spada među najbolje Šaranove autorske trenutke, ukupan dojam je bio prosječan. Kada kažem ‘prosječan’ mislim na prosječnost u njihovom sustavu mjerila, a mnogima bi to bio vrhunac karijere i opusa. “Brojevi računa” iz 2011. godine su nastavili putanju prema dole čak i u odnosu na prethodni album dok je “Topla voda” iz 2018. godine uspjela putanju prema dole pretvoriti u stagnaciju i relativno siguran kurs prosječnosti.

Koliko je za to zaslužna kvaliteta albuma a koliko činjenica da su “Brojevi računa” najslabija karika u lancu, o tome se može raspredati. Možda je remek djelo prvijenca pomalo i nezahvalan teret za nositi.

Spretne pop manire

Kako god, Dino Šaran je meštar i iskusan lisac koji će svako svoje izdanje zapakirati spretnim pop manirama ne libeći se inkorporirati elemente electro pa i disco popa (Bože zdravlja) te neizostavnog autotunea (Kreten) ostavljajući slušatelju na prosudbu koliko se (ili nas) zajebava, a koliko njegov poduzetnički duh zna u kojem smjeru valja gurati priču. Tematski, album je nešto suptilnija verzija uradaka Dubioze kolektiv, koja nota bene sudjeluje instrumentalno u Peri Papacoderu s ovog albuma, jer jebiga, svaki album Štuka ima svog „unca unca Peru Papcodera“.

Doduše, ovaj recentni je dosta zaš’o u mahalu. Pjesme Supermarket , Bočice, naslovna Topla voda i već spomenuti Kreten su eklatantni primjeri svega onoga što će meni osobno osjetno umanjiti dojam o albumu jer je riječ o plitkim, klišejiziranim, izlizanim obrascima koji iz meni sasvim nepoznatih razloga izazivaju opće oduševljenje u stilu „nek im je i rek’o“, barem ako je sudeći po komentarima ispod YouTube inkarnacija navedenih pjesama. Osobno nisam doživio prosvjetljenje općim mjestima kritike materijalizma, egoizma, kapitalizma, čak naprotiv, priča o toj „ljubavi“ obično udavi.

Trenuci genijalnosti

Ono što ne udavi i što nas podsjeti kako je Šaran njuška, dolazi na samom završetku albuma, odnosno na posljednje dvije pjesme Kule i Žad na kojima autor briljira i kroz koje Štuke podsjećaju na bend koji je prije, sada već 14 godina izbacio remek djelo. Prokušani recept inteligentnog pop rocka prožetog metaforom, sanjarenjem, blagom patetikom, sjetom i onim pomalo zanesenim iluzijama o ljubavi koja nije nikada trebala da se dogodi. To su Štuke. To je Šaran kao apsolutni gospodar vremena i prostora u tih 9:25 koje zaokupljaju pažnju i u potpunosti slušatelja uvlače u priču nudeći mu poziciju glavnog aktera na putovanju s kojim se može poistovjetiti kroz liriku koja mu je poznata ali je sam nikada nije mogao dokučiti.

Konačno, poput nekog birokratskog obrasca i ovaj album je spoj letargične prosječnosti koju presiječe trenutak genijalnosti, nedovoljno slab da u potpunosti potone i nedovoljno jak da ispliva na površinu.

Objavljeno izvorno na Ziher.hr


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s