1991

1991

Godine 1991 sam bio desetogodišnji klinac. Po ničemu poseban. Solidan tehničar s loptom, prosječne fizičke konstitucije s tendencijom žgoljavosti, treći od 20 trkača u krosu po nogometnom igralištu koje se nalazilo u neposrednoj blizini čivutskog groblja. Kasnije, nogometno igralište se doselilo blizu moje tadašnje kuće u ulici 16. Juni 1965. Igralište na kojem će postaviti one limene nadstrešnice za rezervne igrače, na čijoj zelenoj poleđini sam po prvi puta u životu vidio dvoglavog orla s četiri ocila nacrtanog kredom. Piškio sam po tome, zlurado se nadavši kako će se autor neugodno iznenaditi ako i kada dođe provjeriti svoje umjetničko djelo. Nisam u tom trenutku imao pojma što taj crtež predstavlja. Sad kad razmišljam o tome, nisam čak niti pokušavao dokučiti što bi to moglo predstavljati. Bilo je sasvim prirodno i tomsojerovski napraviti spačku kada se ukazala prilika za takvo što. Nekako ubrzo nakon tog blaženog neznanja, saznati ću i više nego što sam htio, želio i mogao znati. Vidjeti ću stvari koje nisam htio i želio vidjeti. Doživjeti ću trenutke koji su se nekakvom kozmičkom nepravdom urezali u slotove sjećanja umjesto nekih, sigurno boljih, sretnijih, pametnijih trenutaka.

Prvo sam saznao da ja jesam u biti – poseban. Odnosno, posebniji od nekih mojih ne posebnih vršnjaka. Saznao sam naime da sam Hrvat i da je ono tamo 6 kilometara dalje zračnom linijom preko Dunava – Hrvatska. Jel, kao Hrvat=Hrvatska. A da je ovo gdje sam sada – Srbija. Jel, kao Srbin=Srbija. Nešto kao da u 17 minuti utakmice skužiš da igraš na oba gola napadački, a zapravo, jedan od tih golova je tvoj. U prvom trenutku, ta spoznaja mi nije previše značila. Ruku na srce, ne znači mi ni danas 28 godina kasnije. Ipak, postoje i postojali su ljudi kojima je to značilo i znači nešto više. Postoje ljudi, koji se 28 godina kasnije voze mojom ulicom u gradu gdje 28 godina kasnije živim u Hrvatskoj jer, jel Hrvat=Hrvatska, i koji urlaju o tome kako će pregaziti Drinu i zapaliti Srbiju, jer, jel, Srbi=Srbija. Ljudi za čije sam uzuse 28 godina kasnije premalo Hrvat, isto kao što sam za one ljude 28 godina ranije bio previše Hrvat.

Ti produkti umne kastracije i misaonog defekta, u suštini, ne mogu znati niti znaju kako ja stojim 1991. Godine ispred svoje kuće na lakat u ulici 16. Juni 1965 kb. 1 i gledam VW golf dvojku kako klizi ulicom. Da, baš klizi. U kontekstu South centrala ekvivalent bi bio potencijalni „drive by“. Ipak, ovo je vojvođanska ravnica i mjesec je kolovoz. Vruće je, ravno je, auto klizi. U autu su četiri siluete i i barem dvije puške. Dolaze do kraja ulice nakon čega počinje nogometno igralište, okreću se i vraćaju prema meni. Ulazim kroz onu veliku kapiju u dvorište. Auto je stao ispred naše kuće. Čuje se lupa vratima i glasovi, pa koraci, pa lupanje po limu naših vrata.

Majka, ili baba, otvara vrata kroz koja prolaze četiri (četno)lika zbog kojih mi Lepa sela lepo gore nikada nije bio smiješan film. Ulaze s puškama u rukama i traže mog oca. Otac nije bio kod kuće. Kao što nije bio niti mjesec dana ranije kada je bio u zatvoru jer je kao Hrvat=Hrvatska imao „rumble in the sokak“ sa Srbinom=Srbija. Što je meni kao novootkrivenom Hrvatu bilo jedno nezaboravno iskustvo bivanja među vršnjacima koji su imali apsolutno razumijevanje za sve ono što se sručilo na mene u tim trenutcima. Dobro, pomoglo je i to što je zatvorska epizoda pomogla da saznam što su i tko su Ustaše te i sam postanem jedan od njih. I dalje misliš da su transformeri kul?

Moja nenadano i neočekivano pristupanje ovoj revolucionarnoj organizaciji čak 62 godine nakon njenog osnutka će ubrzo dovesti do toga da ću se odseliti od nogometnog igrališta koje se doselilo meni. Međutim, ono što je bitno i što je pouka i što je poruka – nemoj biti nečija mračna silueta 28 godina kasnije u trenutku kada ja ne mogu zamisliti svoje sinove u ulozi nijemog promatrača bezakonja i bestijalnosti koja nadvladava razum i logiku. Nemoj biti Ustaša 90 godina kasnije na 21 kilometar od Zagreba, nekoga si uznemirio. Nekome si stvorio bljutav okus u ustima. Nekom klincu si jedan slot dobrih sjećanja zauvijek oteo sjećanjem na to da te mama i tata nisu odgojili a niti majka priroda nije bila široke ruke prema tebi.

Zanima li te još gdje sam bio 1991. godine?


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s