Činčila – “Bez oblika”

GLAZBA-ALBUM-4-za-recenzije-1-1024x538Činčila je sarajevski funk rock bend osnovan 2012. godine. Debitantski album “Šta znam” izdali su 2016. godine, a razlog pisanja ovih redova je recentni, drugi po redu, album naziva “Bez oblika”.

Bend čine Vanja Solaković – vokal, Mirza Bradarić – gitara, Arman Hadžigrahić – gitara, Ismar Žalica – bass te Vanja Gutić – bubnjevi. Muzički su na relaciji Primus – Soundgarden, tematski opća mjesta egzistencijalizma. Ukupno je 13 pjesama na albumu od kojih su 3 na engleskom jeziku, što je, barem kada je u pitanju autor ovih redova, svojevrsni pucanj u nogu. Dvocijevkom. Iz Fallouta. Skraćenom. Nikada neću shvatiti zašto netko misli kako je to dobra ideja:

„Raja, hajmo snimit´ album!“

„Hajmo!“

„Peta, osma i dvanaesta stvar na engleskom!“

„Živio!“

Te tri stvari na engleskom u kontekstu ‘poplava nas donijela’ ne želim uopće uzimati u obzir. “Bez oblika” je sasvim solidan, rekao bi i dobar, pomislio i odličan album. S obzirom na to da sam jedan od onih likova kojima je “Dok čekaš sabah sa šejtanom” jedan od formativnih albuma, izuzetno mi je zanimljivo čuti i osjetiti štih sarajevske raje koji nesumnjivo stanuje u ovom izdanju.

Sarajevska alternativna scena debelo kaska za zagrebačkom, a za beogradskom da i ne pričamo. Kad malo bolje razmislim, ovo je tek treći sarajevski bend s kojim imam doticaj u posljednjih petnaestak i više godina, a da diskografski nije dio prijeratne ostavštine. Letu štuke, Bezbeli apstraklije i sada Činčila.

Furiozni početak

Album otvara furiozni funk rock Egomanijak, a Mars je i kod Činčile aktualan kroz Marš na Mars, simptomatično, isto kao i kod recentnog albuma King Gizzarda, na drugoj stvari albuma jedni i drugi nam iz ponešto različitih kutova predviđaju crveni planet. Međutim, ono što veseli i što osvježava ovo izdanje, nisu tvrdi rifovi i razigrane bas linije – nego, upravo suprotno tri stvari koje spuštaju nogu s gasa.

Gdje mi je glava kao gotovo petominutna masna balada iz heroinskih foldera Layne Staleya, Izgubljen kao pokajnička pop rock akustičarska balada, te na koncu možda i najupečatljiviji član trojke – 94 koji jasno pokazuje da famozna sarajevska pop rock škola nije fraza.

Činčila obećava

Ostatak albuma, uključujući naslovnu stvar (čiji rif neodoljivo podsjeća na Paradise City) je solidna zbirka funk grunge hibrida koji nisu revolucija, ali nisu niti puko ponavljanje bez trunke identiteta. Činčila obećava. Još da se ostave bespotrebnih engleskih filera na budućim albumima i liriku oboje slengom i pokojom lokalnom autentičnošću, imali bi pred nama sarajevski bend koji bi išao u istu rečenicu sa M.O.R.T.-om, Buč Kesidijem, Šajzerbiterlemonom, Vizeljem, Repetitorom, Artan Lilijem i ostalom prvom ligom nove ex-yu scene. Potencijala imaju, kanjon Drine je ispred njih, snijeg se topi i cesta je prazna.

Objavljeno na Ziher.hr


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s