Pearl Jam – “Gigaton”

pearl-jam-gigatonUpitavši najvećeg štovatelja Pearl Jama kojeg poznajem što misli o recentnom izdanju ovog benda, dobio sam, pa donekle i očekivan odgovor – citiram: „Ma kakvi…odustao od generičkog Pearl Jama nakon Binaurala. Zvuče isto već 20 godina. Sumnjam im u motivaciju posljednjih 10 godina“. Ako tko slučajno ne zna, to je album koji je zaključio zlatnih deset godina jednog od najvećih još uvijek aktivnih bendova u povijesti rokenrola (i ne samo rokenrola). Od tada pa nadalje Pearl Jam doista jest poprilično sterilna družina koja se trudi diskografskom aktivnošću opravdati koncertne aktivnosti koje se nisu pretvorile u puko preživanje neke bolje prošlosti (iako, da se ne lažemo – jesu). Albumi nakon 2000. godine (ukupno 5 s „Gigatonom“) jesu bili logično opravdanje i motiv za turneje koje su ih pratile, međutim, motiv publike da i dalje puni arene i stadione diljem planete zasigurno nije u ushićenju oko „Backspacera“ (2009.) ili „Lightning bolta“(2013.), ista sudbina pratiti će i „Gigaton“ (2020.) izdanje koje možemo baciti u „ring“ s (kronološki) četiri prethodnika pa raspredati o tome koliko je bend uspio izbjeći biti „čedo proseka“. Suštinski, sve su to alibi priče o bendu koji vrlo vjerojatno nikada više neće izbaciti diskografski relevantno izdanje, ali će zahvaljujući monumentalnoj diskografiji iz devedesetih postojati dokle to budu željeli ili dok ih viša sila ne zaustavi. O motivima neću. Vedder je jedan od idola generacije. Neka ga mlađi i drčniji sakate.

„Gigaton“ je solidna rokenrol ploča. I da, baš rokenrol, i da, baš generički ali bend tog kalibra s Vedderom na vokalu da aranžira i obrađuje govore Pavla Kalinića to bi zvučalo – solidno. I tu jest jedan dio tuge u ušima slušača jer se iz nekih starih i sasvim pogrešnih razloga trudiš čuti nešto što evidentno ne postoji. I onda, album proleti poput lošeg filma, pa kasnijim misaonim revizijama pokušavaš dokučiti što si to zapravo radio posljednih sat vremena (!?), pa pokušaš opet, pa opet, pa opet i na koncu shvatiš da se patiš. A to nikako ne bi trebala biti svrha prilikom konzumiranja pop kulture. Valjda.

Stoga, ovo nije „recenzija“ u onom klasičnom smislu gdje se sadržaj albuma raščlanjuje na bolje ili lošije trenutke pod utjecajem ovoga ili onoga, ovo je tekst o albumu, odnosno o bendu iz perspektive nekoga tko ni sam ne zna što očekuje i što bi trebao očekivati od ove grupe glazbenika koji su nakon početnog zanosa, izgaranja, strasti, želje, motiva, volje, ljubavi postali netko od koga se ne očekuje ništa. Rekao bi da većeg poraza od toga pa gotovo i nema. U kontekstu poznatog stiha njihovog prijatelja Neila Younga ovo je klasični – fade away. Šamaranje mrtvog magarca nošeno na krilima starih zasluga. Postoji toliko bendova, toliko glazbenika, toliko nove, žive, svježe, drčne, opasne, glasne, strasne glazbe da ne postoji niti jedan jebeni razlog da ovakva ploča egzistira igdje osim kao statistički podatak da je ovo jedanaesti studijski album velikog Pearl Jama.

I da ništa gigatonsko u njemu nema – osim – dosade.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s