Putnik treće klase

putnik treće klase

Kada prevališ, barem aproksimativno, polovicu svog života, kojeg si proveo na Balkanu, ako ti je ičega pun kurac, to su datumi, obljetnice, godišnjice, kalendari. Jedino što me još više iritira jest ono govnjivo bratimljenje koje se javlja povremeno između naslaga govana koja međusobno nabacujemo, po poluotoku koji mi je sada već mojim izborom jedini dom. Znate, ona scena, okrugli stol ispred kafane u nekom selu gdje se živi mittel balkanski san, Hrvat i Srbin zajedno ispijaju Ožujsku iz zelene boce i uopšte ih nije briga tko je tko u toj okruglo stolaškoj konstelaciji stvari. To bi, eto, po nekima trebalo biti stvaranje atmosfere mira i tolerancije, pozitivne vibracije, kolonoskopski alat kao mali tračak svjetlosti na kraju dugačkog mračnog tunela, a o čestitanjima vjerskih blagdana, da i ne govorim, ekumenizam overdose.

Ne znam, kako i na koji način i da li je uopće na ovaj i ovakav način opterećena moja generacija drugdje na Planeti. Ono što znam, jest to da sam sigurno izgubio previše vremena i energije bauljajući kroz taj balkanski glib. Ono, što je još više deprimirajuće jest činjenica da mu se ne nazire tako skori kraj.

Nacionalno sam opterećen i nacionalno su me opteretili. Još kao klinac upao sam u taj glib i još uvijek sam u njemu. Bila je to već možda i 2000-e i koja godina, prilazi mi u nekom uličnom druženju poznanik iz viđenja (moram priznati da sam zaboravio kontekst) i govori mi: „Aaaa ti se družiš s onim trofaznima“. Ništa agresivno, više kao nekakva usputna konstatacija u stilu „imamo iste tenisice“. U prvom trenutku, nije mi bilo jasno na što točno odnosno na koga aludira. „Trofazan“ ako netko ne zna bi bio netko tko se krsti sa tri prsta aka pravoslavac aka Srbin. Aludirao je na ljude koji su mi tada u tom trenutku već više od 10 godina bili prijatelji i koji su me prihvatili kao putnika treće klase, s kojima nikada nisam imao potrebu preispitivati svoje ili njihovo vjersko ili nacionalno opredeljenje. Ljude koje nikada nisam vidio da se krste s ičim. Ljude s kojima nikada nisam pričao o bilo čemu osim životu. Ljude s kojima sam odrastao. Da balkanski apsurd bude kompletan, isto kao što mi je u Bačkoj sredinom 1991. godine, da sam ustaša otkrio Schneider tako mi je sada da se družim s petom kolonom, petnaestak godina kasnije „otkrio“ lik anglosaksonskog prezimena.

Izlaz iz tog muljavog gliba ne vidim na način da idem svijetom i pričam priče o bratsvu i jedinstvu kojem sam ja eto, svjedok baš živ. U kojem trenutku čovjek pokraj mene, kojeg uslijed zbijanja šale zagrlim, prestaje biti prijatelj i postane simbol nacionalne opredeljenosti? Niti u jednom, taj trenutak jednostavno ne postoji. Osobno, imao sam sve preudvjete da postanem odnosno da ostanem ignorant, zatrovan i otrovan, radikalan i rigidan i nije me iz tog ludila izvukla nikakva pretjerana visprenost niti intelekt, koliko naše „tvorničke postavke“ u kojima aplikacija nacionalizma jednostavno ne postoji. Nije instalirana sa Klerstorea. Moj antagonizam spram klera nema apsolutno nikakve veze s mojim osobnim odnosom i osobnim uvjerenjima o bogu, religiji, smislu, Sizifu, koplju pod rebrom ili kočiji koja odlazi na nebo. Ima isključivo vezu s činjenicom da su te institucije na Balkanu generatori razdora. Kampovi za obuku koji zorno paze da se ne uspavamo i možda slučajno zaboravimo da je moja ruka na ramenu čovjeka s kojim sam odrastao, ipak ruka na ramenu drugoga i drugačijega, potencijalnog vuka u janjećoj koži.

To je tuga kojoj ja ne vidim kraja. Na ovaj ili bilo koji drugi dan, malo toga van mog mikrokozmosa me veseli.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s