Greenland uber alles

Kojim dobrom gledati film katastrofe s Gerardom Butlerom, sigurno se ne pitate. Sjećam se da je prije izvjesnog vremena (još uvijek) predsjednik Trump želio od Danske kupiti Greenland. Doduše, u ovom filmu a nasuprot onome što bi naslov mogao sugerirati, najveći dio radnje se ne odvija na Greenlandu niti je sam politički kontekst Greenlanda doveden u pitanje. Međutim, ono što se odvija, doduše u plitkom rovu, je zastrašujuće. I nije ovo prvi a niti posljednji uradak američke filmske industrije koji ima apsolutni i potpuni propagandni karakter. Naime, Gerard (glavni glumac i producent) živi s obitelji (supruga i sedmogodišnji sin dijabetičar) u jednom od onih kvartova kroz koje veliki broj stanovnika SAD-a vrlo vjerojatno nikada nije prošao a kamoli si priuštio golfersku travu koja okružuje u svojoj savršenosti 400 kvadratnih metara velike kuće s zastavom na ulaznoj terasi. Jedan od onih kvartova gdje samo po broju kuće možete znati koja je vaša, a kada se doseli novi susjed ne prerano ali niti prekasno (oko 19:00) se skupe svi susjedi pozvone na vrata s pitom od borovnice i požele sretno useljenje. Na prilazu pokraj kuće su 2 SUV-a, scrambler motor u garaži i naravno u zadnjem dvorištu a prije šume ogromni roštilj.

E u toj i takvoj konstelaciji stvari nekakav ogromni komet koji se putem prema Zemlji rasuo u više tisuća smrtonosnih projektila i unatoč prognozama znanstvenika nije nestao ulaskom u našu atmosferu, prijeti čitavom čovječanstvu jer jedna gromada veličine nogometnog stadiona će kroz 48 sati izazvati potpunu katklizmu nalik onoj s kojom su (navodno) nestali dinosauri.I sad normalno, Gerard će s obitelji nakon niza obrata doći do bunkera stacioniranih na Greenlandu te tako preživjeti kataklizmu. Ali, to nije niti toliko bitno. Ono između toga jest. Naime, spomenutoj nepostojećoj savršenosti Gerardove svakodnevnice se suprostavlja ni manje ni više nego opća kataklizma. U toj mjeri da ja kao apsolutno nepristran promatrač osjećam jednim dijelom paranoju i strah uslijed urušavanja sistema (počinju pljačke, bezvlašće, čovjek čovjeku vuk i famozna – anarhija – o kojoj mnogi znaju malo a većina ništa, no dobro to je druga tema) koji mi je putem malog ekrana omogućio privid onoga što nemam.U čitavom tom kaosu i bešćutnosti koja prevladava kada se nađemo životno ugroženima, jedini i povremeni oblici humanosti, žrtve, čojstva dolaze ni manje ni više od – US vojske, volontera civilnih organizacija i zdravstvenih djelatnika – dakle – sistema. Ostatak populacije se (manje više) pretvara u goropadnu, divlju i bešćutnu hordu.Završetak filma se dočeka s osjećajem zahvalnosti spram sistema koji vas je blagodario barem ovim prividnim blagostanjem i sigurnošću, dakako iz perspektive SAD-a, ostatak planete koji je isto tako ugrožen (kratke scene uništenog Pariza, Pekinga, Londona…), praktički ne postoji niti smo imali priliku vidjeti kako se ostatak civilizacije nosio s kataklizmom.Nije ovo prvi a niti posljednji film u ovom propagandnom maniru.

Ipak, činjenica da se snimaju i imaju publiku (pa čak i respektabilnu 6.4 ocjenu na IMDB-u) jest pomalo zastrašujuća. Meni je jasno da i sam u nekom obliku gutam propagandu, ali ovdje je ona ogoljena do srži i gledatelja doista pozicionira u status nekoga s umanjenim kognitivnim sposobnostima. I što je najgore, nemam dojam da je ovo posljedni stupanj te degradacije.