Muka – “Patologija poniznosti”

Negacija višestaničnih organizama doživjela je svoju treću inkarnaciju. Nakon albuma (nominalno svi nose EP prefikse) „Svi šute” iz 2014. godine te „Sveta stoka” iz 2017. godine u formatu 5 pjesama po albumu, „Patologija poniznosti” donosi u 2021. godini novih 5 uprizorenja ovog peteročlanog zagrebačkog benda nastalog na zalasku 2012. godine. U odnosu na prethodna izdanja, recentni album je prvi s Marinom Lelasom na bubnjevima, dok ostatak benda čine Stjepan Dianić (bass), Goran Tatalović (gitara), Edin Karabašić (gitara) te Ivan Borčić, čovjek koji prosipa muku aka vokal.

Muka je…pa jebiga, muka. Nedostatak suštinskog predznanja i poimanja na razini kolokvijalno ‘ekstremne glazbe’ (ma što to značilo) te konačno izostanak opće društvene svijesti i poslovično tome bilo kakvog oblika kritičke misli i individualizma na uštrb kolektivnog imuniteta ludila gurnut će Muku na margine onoga što se u nekom zaista širokom obrascu može definirati kao popularna kultura. Kao netko dovoljno pretenciozan da sebi pridajem postojanje suštinskog predznanja i dovoljne razine kritičke misli i potrebe za individualnim seciranjem društvenih pojava i, konačno, rasapa, za mene Muka predstavlja – terminalnu fazu, odnosno konačno dijagnosticiranje i upražnjavanje osjećaja bezumlja i gađenja spram već spomenutog kolektivnog mediokritetskog ludila.

Prevedeno – supruga otvara vrata kuće, gospodin Borčić iz zvučnika povraća „Ljudiiiiiiiiiiiii” – trenutak koji bi možda bilo lakše objasniti da se Pornhub buttplug selection vrti na monitoru, nego izreći nešto suvislo na upitan pogled: „Što je jebote to?”. Konačno, možda ona tri seta u kratkom vremenu dobivenih bežičnih slušalica šalju neku poruku.

Upute za korištenje: otvori enciklopediju

Nego, „Patologija poniznosti” – prva preslušavanja ovog albuma (inače na hrvatskom jeziku) toplo preporučujem uz korištenje Encyclopaediae Metallum na čijim stranicama možete naći tekstove koji su u kasnijoj fazi slušanja puno razumljiviji ako ih se nekoliko puta prođe na ovakav način. Lirika kao takva je očekivano prepuna srdžbe, prezira, mučnine, tjeskobe, čemera, mulja, ćumura i pjesničkih metafora u kojima svaki obezvrijeđeni pojedinac može pronaći svoj hamperčić izmeta prosut na razvaline nepostojećeg dostojanstva potmule gomile poniznih slugovana.

Intenzitet i žestina Borčićevog vokalnog izlaganja je usporediva s onom Nergala iz Behemotha u kombinaciji s Barneyem Greenwayem iz Napalm Deatha, dok se muzički bend kreće između black i death metala s primjesama dooma uz izostanak one (najčešće suvišne) prateće ikonografije i klišeja koji prate navedene žanrove. U tom smislu ovo bi komotno mogao biti casual vomiting blackened metal praćen često arhaičnim liričkim primjesama u kojima bi se mogle naći reference na bolesničko uzglavlje Đure Sudete ili A.G. Matoša u svojim izljevima bijesa i nedostatka motiva da se parazitskoj bezumnoj gomili pokloni još jedan izlazak sunca.

„Patologija poniznosti“ je na koncu upravo to. Urlik ljutnje, nemoći, srdžbe i gađenja koji izaziva jezu, ponajprije u onima kojih se najviše tiče – sužnjevima vlastite nemoći da istresu pijesak iz oka. Oba.

Objavljeno na Ziher.hr


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s