Jebeš ga

Melankolija i tuga ili barem status “nezadovoljnika” kako to kaže Kiš je zgodna tema dokle god se s njom bavite na razini razmatranja i promatranja, kada uđe u pore i postane java, obično je kasno skinuti taj plašt ovlaš ogrnut, onako, zajebancije radi. U svojim ranim dvadesetima sam bio siguran kako ću s 40 godina imati naramak smisla, jer što si stariji to si mudriji, što si mudriji to više uspijevaš i možeš razlučiti ono što je bitno i važno od onoga što je banalno, trivijalno, plitko i nevažno. Jesam li se trudio barem tražiti ako već ne naći smisao? Jesam. Znate kako?

Zamislite atletičara na stazi s preprekama, i nisu to sada neke nepremostive prepreke koje isti taj atletičar nije u stanju rutinski uz minimalan napor preskočiti. Elem, ovaj moj atletičar dođe do prve i kaže: “Jebeš ga.” Potom udari klimati stazom pokraj prepreka diskvalificiravši i sebe i smisao. Poznajem ljude, koji ne otkrivaju strah od izostanka smisla. Imaju li ga negdje u sebi, meni je to teško znati. Iako, volio bi znati i čuti što misle, što žele i što znaju. U svojoj 40 godini života, na što će mnogi sasvim pogrešno i promašeno ispaliti floskulu o “krizi srednjih godina”, jedino što vidim i što se nazire jest pokušaj da se u fizičkom smislu tijelo oda izumiranju na što manje bolan i dramatičan način. Prošao si najvišu točku krivulje, sada slijedi onaj spust koji može biti blagi pad ili sunovrat. Suštinski, točnije rezultatski razlike nema.

Tuga je teška riječ. Još teži osjećaj. Tužan se može biti iz različitih razloga, a može i onako, sasvim bezrazložno. Možda je to samo melankolija, nesretan i nespretan kemijski niz i odnos u tijelu koji rezultira ravnodušnošću uz povremene uplive intenzivne tuge. Izgubiti prijatelja je tužno. Ma ne čak prijatelja, izgubiti izvor i izbor hrane s kojom hraniš svoj nezajažljivi i nesretni izraz nezadovoljnika te na taj način održavaš živom utopiju kojoj nisi našao i zadao smisao ali taj parazitski odnos hranjenja daje barem privid da tako nešto postoji. Zapravo, nisi samo parazit, ujedno si i sam hrana jer hraniš drugi nesretni i nespretni kemijski niz njenom željom za prividom da nešto takvo uistinu postoji. Kada to izgubiš, ostane praznina i tuga. Nije mi teško priznati ulogu sebičnog parazita koji će vlastito nezadovoljstvo i izostanak smisla baciti na leđa drugoga ukoliko ovaj pokaže samo trenutak kolebanja u apsolutnom odbijanju preuzimanja takvog, nezasluženog tereta. Kada svu tu silu frustracije i nemoći prevališ na leđa drugoga imaš osjećaj da ti je lakše, ne zato što ti je uistinu lakše, nego jer je drugome teže. Sve dok teret tog drugoga ne dođe na tvoja leđa, onda ti ostane samo tuga.

Držati jedno oko na tavanu među šunkama je u meni otkada znam za tavan i šunke. Što bi rekao autor kojem sam zaboravio ime: “U suštini. Laskavo je moći se ubiti.” I doista, ta spoznaja laska. Pogotovo kod nas koji spremno gazimo ispod barjaka na kojem piše Jebeš ga, jer konačno to bi i bila neka vrsta poetske pravde i teatralnog završetka Jebeš ga života. Završiti život napucan morfijem i upišan i usran u nekom hospiciju bio bi poraz, kukavičko vraćanje na stazu koja ima svoj red i svoje zakone i svoja pravila i svoje koristi za tvoje ambicije. Pričati o tome kako si promašio svaki mogući smisao će puno češće naići na porugu, nego na nekakvo kvalitetno sumiranje i razlaganje dojmova o tome. Stoga se puno češće odlučim pisati o tome, sebi a tek onda drugima. Dok pišem, uglavnom izostaje ona doza budnosti i svakodnevnice i iz mene progovara netko koga suštinski ne mogu reći da poznajem. Netko s bremenom i teretom i nadom da će sve to nestati ako se dovoljno dobro napiše. A nikada nije tako. I nikada neće biti. Pisanje nije još nikoga spasilo tuge, pa neće ni mene. Sve što činim je to da dodajem još sivila na sliku koja je ionako neprepoznatljiva.

Zašto onda ne prestanem?

Iz istog onog razloga koji kreira teret i čemer kojeg trenutno osjećam. Izgubio sam prijatelja. Ne onog pravog, živog iz djetinjstva. Izgubio sam moć i mogućnost da prebacujem svoje terete na nekoga tko ih je zaludno prihvaćao misleći da mu čine dobro, nekoga tko je bio fiksacija moje sebične potrebe da povlačim na dno onoga koga smatram najsličnijem sebi. Pišem iz istog razloga zbog kojeg ribar baca mrežu. Da nahranim sebe, s drugima.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s