Sačma između nas i Boga

Postoji zanimljiva priča, koja bi se mogla svrstati u red prispodoba a vezana je za američkog bluzera R.L. Burnsidea (1926. – 2005.) koji je tokom devedesetih stekao slavu kada je krenula revitalizacija garažnog rokenrola i bluza koja će kulminirati s Black Keysima i White Stripesima početkom dvijetisućitih. Ipak, ovo nije priča (ako je uopće priča) o tom pop kulturnom fenomenu nego o jednom pa recimo filozofskom detalju primjenjivom na političke i društvene obrasce naše svakodnevnice.

Naime, « back in the days » dok je R.L. bio mladi lovac, odnosno dok je bio tokom četrdesetih i pedesetih još jedan crnac na američkom jugu, sukobio se s vlasnikom zemljišta na kojem se našao i ishod tog sukoba je bio ovako, poprilično beskompromisan, naime R.L. je dotičnog gospodina napucao sačmaricom u lice te ga usmrtio. Tokom sudskog procesa R.L. se izjasnio da nije kriv te ga je sudac upitao :

« Gospodine Burnside, jeste li imali namjeru usmrtiti gospodina XY ? »

Na što je R.L. odgovorio :« Ne gospodine suče, ja sam samo povukao okidač. Njegova smrt je bila stvar između njega i Boga!”

I sad. Kada ovu više nego poučnu priču smjestimo u kontekst recimo nezavisnih nestranačkih kandidata koji svoje ime vezuju uz HDZ ili kada ovu priču smjestimo u kontekst klera na čelu s kardinalom Bozanićem koji svoj utjecaj među vjerujućim narodom te svoj ugled isprepliću s “ugledom” navedene kriminalne organizacije te općenito s pojedincima iz kriminalnog miljea, ono što će se kod tih i takvih ljudi najčešće pojaviti kao nekakva vrsta opravdanja jest to da je krimen kriminalne organizacije ili krimen pojedinca ipak nešto između tih kriminalnih hohštaplera i pravne države te konačno (kako ona ne funkcionira) nebesa i nikako nema veze s njima samima.

Ono što se meni nameće kao zaključak jest činjenica da je jedina gora stvar od samog bavljenja kriminalom ili bivanjem u recimo HDZ-u (što je da se ne lažemo ista stvar) ta da služiš u svrhu davanja legitimiteta navedenim strukturama. Jer te strukture bez opće društvene abolicije ne predstavljaju ništa više od najobičnijih bandita. Teza kako svojim davanjem legitimiteta kriminalcima mi samo “potežemo okidač” dok je njihov kriminalni put stvar koja se nas ne dotiče je koliko promašena toliko i pogrešna.Najveći generator ovakvog stanja u društvu nisu ljudi koji se bave kriminalom odnosno amoralne i bez skrupula spodobe koje nam se počinju smiješiti s jumbo plakata po gradovima nudeći svoje bajate usluge, nego upravo oni koji svojim ne činjenjem i pristajanjem uz kriminalce aboliraju i daju legitimitet tim i takvim hohštaplerima.

O tome je potrebno razmisliti svaki put kada naoko bezazleno i kolokvijalno te folklorno u svrhu manifestacije ili protokola ili čisto jer tako red nalaže pružite ruku ili s osmijehom stanete za fotografiju uz kriminalca iz vašeg sokaka. Tada ste povukli okidač i pucali u nogu društvu koje je upravo zbog vas šepava spodoba te konačno niste ništa bolji od samih kriminalaca, a to je upravo ono zbog čega i zašto vas trebaju. Jednom kada to shvatimo, možda, ali samo možda postanemo nešto više od hrpe nesposobnih glupana koji se igraju demokracije i države.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s