‘ko sam šta sam eto to sam

Da se razumijemo – nisam ja bogznakakav glazbeni kritičar, ma ne ne ne, čekajte – nisam ja nikakav glazbeni kritičar, sa punom odgovornošću i pri zdravoj pameti tvrdim da sam jebivjetar onaj autohtoni sa viškom vremena i manjkom interesa/talenta za neki konstruktivniji/profitabilniji hobi.

Postoji ona izreka o pisanju kao jedinom poslu kojim se možete baviti a da vas nitko nikada neće pitati ili vam se čuditi zašto to radite a ništa ne zarađujete?

U suštini to je OK, piskaraš, rijetki to čitaju, većinu boli ona stvar (i to je isto OK), “trošiš to jadno vreme” kako kaže ST i život ide, klima ko’ prebijeni pas, ali klima, to je bitno.

Nego, pišem ja eto tako te neke recenzije albuma i koncertne izvještaje, ovi potonji mi osiguravaju džabalesku upade na koncerte od kojih većinu nitko i onako ne posjećuje, ali dobro, imam neku osobnu satisfakciju dok dolazim do redara i velim onim dubokim i važnim glasom: “Ja sam na popisu!” i lagano namignem u stilu – it’s ok i’m a limo driver. Album tu i tamo dobijem kakav original, ali pogađate – te albume i onako nitko ne kupuje, ali dobro – ima se Andrija s čim igrati namjesto frizbija. Nekidan mi je baš pas moj Dudu pojeo Slobodu od Olovnog Plesa, sad mu Andrija baca St!llness.

Imam čak i umjetničko ime, pazite sad: Buntovnik Bez Akorda, ej brate, iako ne zvuči kao da ima, taj alias ima svoju povijest. Kratku, ali povijest.

Zaplet je kao u filmu, recimo onaj film “300”, e sada, ako ste ga gledali onda znate da su svi Spartanci nabildane mrcine u savršenoj fizičkoj spremi, taj postotak se postiže rigoroznom selekcijom i obukom od malih nogu, ali u tom filmu se pojavljuje i jedan onaj bog da mu dušu prosti od odbačenih Spartanaca – Ephialates, koji uslijed fizičkih nedostataka nije dostojan mača i štita Spartanskog, iako se trudi jednostavno nije dovoljno dobar i na koncu u svoj toj sujeti, ljutnji i razočaranju on izda Spartance i preda ih Kserksu.

Vidite, ja sebe vidim kao tog “odbačenog” brata mi po sudbini Ephialatesa. Zašto, pitate se?

Brat moj svira gitaru, ima bend (o kojem nikada ne pišem iz antinepotističkih pobuda), i tako u samim počecima njegovog sviranja prije nekih desetak (ako ne i više) godina, ja sam uz njega sviruckao pomalo. Uslijed mog fizičkog nedostatka (barem što se sviranja gitare tiče) koji se manifestira u kratkim i debelim prstima – u narodu “ćevapi”, brat je vrlo brzo znanjem i umijećem umaknuo od mene i mojeg drvljenja po tri akorda i “Aerials” riffu od SOAD-a, zapravo to i nije bio gitarski riff nego bass dionica koju sam svirao na onoj najdebljoj žici jednim prstom uz puno muke.

Tu ja dolazim na ideju paklenog plana, imao sam prijatelja iz kvarta (danas je jedan od dvojice frontmena Olovnog Plesa), super je svirao gitaru, mislim, danas je svira još bolje, ali u ono vrijeme je bio mali Slash u mojim očima. I tako, žicam ja njega da me nauči svirati gitaru, brat moj nije imao živaca, jer osim “ćevapa” ni sluh i osjećaj za ritam mi nisu bili jača strana.

Dođe tako Zoki kod mene, u trošni socijalistički stan bivše oficirske sive zgrade, ja izvadim gitaru, pojačalo, trzalicu i čekam. Uzme on gitaru, kao nešto štima je, zapamtite – njemu nikada niti jedna gitara nije naštimana dok je on ne “oplodi” svojim magičnim dodirom.

Gledam ga kao groupie Slasha i čekam “Bratec Martin” ili “Smoke on the water”, znate, onako nešto lagano, neki pamtljivi jednostavni riff, a on pizda talentirana stavi trzalicu u usta i krene fingerpick stilom “Baby i’m gonna leave you” od Zeppelina.

Pogledam ga onako ispod obrve: “Dobro jesi ti normalan, daj nešto lakše.”

On me pogleda, nasmije se šeretski i krene neki kurac od Hendrixa svirati, “Killing floor” ili nešto u tom stilu. I tako iz dana u dan, tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec, valuta mu je bila: “Samo gledaj, tako se najbolje uči!”

Uči se kurac, gledao sam ga i gledao i na koncu nisam ništa naučio, doduše nije naplaćivao svirku u mojoj sobi na mom pojačalu, struji i gitari – Zoki, fala ti na tome.

Nakon tih negativnih iskustava i očajno slabog napretka u sviranju gitare, batalio sam se (razočaran) tog ćorava posla i pogađate?

Odo ja u kritičare, pa da vidimo čija majka “Stairway to heaven” na prvom satu gitare svira?

Grmilo je i sijevalo tu noć kada sam odlučio otići u kritičare, a ja sam sjedio za tipkovnicom u mraku, samo na trenutke bi bljesak munje otkrio moje vampirsko lice željno mlade muzičarske krvi.

Buntovnik Bez Akorda – biti će mi ime, obznanim točno kada sat ponoć otkucao je a sova huknula. Kužite? Kao “buntovnik” – bunim se nešto ove one, serem, napadam, lajem, grizem, a ovo “bez akorda” – otkriva mračnu tajnu “ćevapa” i uha bez sluha.

No dobro, ipak moja plaha i neosvetoljubiva narav nije mi dala da poput odbačenog Spartanca predam talentiranije od sebe nekom Kserksu, trudim se afirmativno pisati o mladim glazbenicima, naravno ako to zaslužuju iz mog subjektivnog kuta gledanja. One za koje mislim kako i nisu bogznašta, radije zaobiđem nego pljunem, premda se ipak katkada i hračak zalomi.

A kada se hračak zalomi, onda krenu objede: “Vidi se da nikada ništa nisi svirao, koji ti kurac o muzici znaš petparačko piskaralo, nadri novinarčiću polupismeni..itd itd.”

Ipak, ne brinu mene takvi, ljuti, ozlajođeni, osvetoljubivi muzičari povrijeđenog ega, o ne ne i ne gospodo! (držim kažiprst u zraku)

Mene brinu ovi drugi, ovi o kojima dobro pišem, čije albume hvalospjevima obasipam a koncerte nezaboravnima nazivam! To je žgadija, horda bezočnika koja me tapše po ramenima, povlađuje “kako lijepo pišem”, kako ih umalo “na Dostojevskog podsjećam”, o da prijatelji moji, ni pretjerivanje gnusno im nije strano, samo ako dobro o njima zboriš.

A sa druge strane, friška figa drugovi moji, čast izuzecima (Stipica i Boki iz Olovnog Plesa) ova druga bulumenta ni pivo da plati, ni da pita “jel ti teško sada tu u KSET-u do iza ponoći gledati naše laprdanje na stageu, pa se sutra ranom zorom na posao dizati?”

Ne! Ni da pita bilo tko, a znaju zvati “dođi, sviramo u Močvari sutra”. A ja, dal naivan ili lud, vjerojatno i jedno i drugo, trudim se, zapostavljam obiteljske večeri uz TV serije, sa posla odlazim ranije, trošim gorivo, ločem pive na vlastiti račun, gledam te koncerte, pamtim redosljed pjesama, slažem rečenice u glavi i onda dan nakon sa posla kada se vratim, umoran, snen, prljav – pišem o još jednom nezaboravnom nastupu na kojem je opet bilo premalo ljudi.

Za koga ljudi? Za čiju stvar? (opet je kažiprst u zraku)

Zar za ove što “zvijezde” postanu a ti pokisli pas ostaneš? Za one koji će te nakon prve loše kritike “šupkom” prozvati? Zar za ove što o ljubavi, osjećajima, boli pjevaju? Za njih!? A gdje je naša bol?

Gdje su osjećaji nas piskarala? Gdje smo mi u toj priči? Ta tiha masa umornih kroničara? Kada će netko od vas muzičara reći:

“Dosta! Ta i oni su ljudi! Bol tišti i njihove grudi! Kažem dosta i skladam taj blues, blues umornog nadri kritičara, blues u njihovo ime, njima na znamen, diku i čast, njima umjesto – Hvala!”

Hoću li doživjeti takvo što?

Sumnjam kolege po uzaludnosti moje, sumnjam, jer to je pokvarena sorta, lupeži, bitange i skotovi, svaki od njih misli da Strummera ili Dylana je uhvatio za jaja, a jest kurac – jalova je braćo moja kritičarska naša hvala, nije raja luda zna ona da to kurcu ne valja! (šeretsko naslađivačko hihotanje iza ćoška, Ephialates u meni se budi)

Fin. Konec. The end.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s