Oko mene su ustvari licemeri i govnari, svako mi za dušu pije a znam lažu drkadžije, svako ko’ je tu plakao poslo’ bi me u pakao..
Poznati stih iz pjesme Ravnodušan prema plaču, autora Bore Đorđevića, najbolje oslikava medijsku pompu i naricanje nad nedavno preminulom pjevačicom Amy Winehouse.
Ljubimica, kako mainstream publike tako i velikog dijela alternativaca, završila je svoj kozmičko-tabl(eto)oidni put u 27-oj godini života. Na radost uzaludnih kroničara i medijskih mešetara ušla je u famozni “klub 27“. Odličan vokal, dva albuma, naglašene trepavice i mornarske tetovaže je ono po čemu meni ostaje u sjećanju pokojna Amy.
Ruku na srce, iz aviona se vidjelo da djevojka srlja u pogrešnom smjeru, tabloidi to vole, ljudi u konačnici to vole, jer da ne vole, tabloidi se ne bi prodavali. A prodaju se. Nema tu neke mudrosti.
Muški pandan Amy, bio bi Pete Doherty, doduše može joj parirati isključivo skandalima i opijatima, talentom nikako, ali predstavlja očigledan primjer tableto-tabloidne sveze koja na vrlo podmukao i suptilan način iskorištava tuđu labilnost u svrhu ostvarivanja profita.
Zašto je naricanje nad onim što je gotovo neminovno (u ovom slučaju smrt), licemjerno i degutantno?
Zato što su je sve te narikače, svaka na svoj način polako, ali sigurno gurale prema provaliji. U jednom trenutku je gađaju bocama u Beogradu, a u drugom osnivaju grupe poput I ja sam bio na zadnjem koncertu Amy Winehouse R.I.P.
Ovo R.I.P je posebno žalosno, jer tek sada mira neće imati, dok ožalošćena rodbina i prijatelji budu prekopavali ormare i tavane u potrazi za raritetnim snimkama, jer kako to biva red je da pokojnik izda barem tri puta više albuma nego što je izdao u razdoblju dok je živ bio.
Bivši muž, otac i susjeda preko puta, pripremaju knjige Moj život (u ulici) s Amy, a svaka druga muzička opajdara snimiti će nekakav tribute za pokojnicu. Uglavnom hijene i lešinari u savani izgledaju pitomo naspram hoštaplera i grebatora koji bi za funtu vlastitu majku prodali, pa zašto onda ne i ovu nesretnicu.
Mnoge naše domaće “zvijezde” također su danima na rubu suza i u velikoj boli za pokojnom Amy. Nakon onih kretenskih kričavih ručnih satova, novi trend je “spomenimo-Amy-u-svakom-jebenom-intervjuu”, njihova je tuga pregolema.
Naravno, netko će mi reći: A šta bi ljudi trebali šutjeti kao da se ništa nije dogodilo?
Normalno da ne bi, niti je to realno za očekivati, ali meni kao normalnom (objektivno:-) ) čovjeku sve to izgleda jadno, degutantno, bez pravih emocija i pijeteta.
Počevši od vlastitih roditelja pa sve do razno raznih “prijatelja”, realno ta cura niti nije mogla drugačije završiti, žalosno ili ne, to je tako, ima puno gorih sudbina i života od ovog koji je zadesio Amy.
Amy, neću ti napisati R.I.P, neću kupiti tvoj novi, a ni stari CD, neću na YouTubeu gledati tvoje spotove, jer ništa od toga nisam radio ni prije, nego eto tek toliko da ti kažem ono što vjerujem i sama znaš:
A gore mi pevaju popovi i nasleđuju me lopovi, šapuću samo zvani proroci upropastiše ga poroci, dok izjavljuju saučešće pljuju po meni sve češće i zešće..
Na glavu mi stavljaju lovore, drže mi posmrtne govore, stoka što laže kako zine, preuveličava moje vrline..
BBA 