Stav

Ljudi bez stava su poput gline, lako ih je zavaljati, oblikovati po svom ćeifu i za svoj račun.

Ne volim ljude bez stava, a takvih je većina, to je naprosto činjenica od koje ne treba bježati.

Za mene nije stav : “prije je bilo bolje” i “na vlasti su lopovi“, to je jad i mantranje ljudi bez stava, mišljenja, ljudi za koje je induvidualizam pojam stran i ne shvatljiv. Demokracija, nije za masu i gomilu bez stava. Ona je alat koji ta masa ne zna koristiti. Zbog toga se masa bez stava ugodnije osjeća u represivnim režimima gdje je individualac sa stavom disident. U svojoj okolini ja sam disident, među svojom rodbinom ja sam disident.

Primjer sa predsjedničkih izbora Bandić vs Josipović, obiteljsko okupljanje kod rođaka, tema izbori :

Rodbina : “Mi ćemo za Bandića, naš je čovjek, kakav je takav je“.

Ja : ” Nema šanse tom polupismenom lakrdijašu da dam svoj glas“.

Rodbina: ” Kako nećeš, šta ti je, pa neće nam onaj crveni vrag biti predsjednik!?”

Eto.

I nije problem što smo na suprotnim stranama rodbina i ja, problem je što oni nemaju stav nego floskulu i ogradu tora iz kojeg ne mogu van. Imaju mentalnu barijeru i sasvim logično nemaju stav.

Džaba Amazonske šume danonoćno rade na fotosintezi, kada mnogima kisik ne dolazi do mozga. Mene to tišti i zbog toga pišem, a nisam prepotentan i ne smatram se ne znam kakvim intelektom, jednostavno žao mi je što je tako, jer znam da može bolje.

Dokle god smo glina, smjesa bez jasne forme, okusa i mirisa, ne trebamo se nadati boljem od ovoga. To je jednostavno tako, možda se i ponavljam, iz dana u dan iz teksta u tekst, jebiga, tišti me sve to.

Često sam negativno nastrojen spram medija u Hrvatskoj, ali kako ne biti takav ako imaš barem malo stava koji ne dozvoljava prostituiranje (da ne kažem j….) zdravog mozga. Index, RTL, Nova Tv, Dnevno hr., Net.hr…..svakodnevno reklamiraju površnost, kurvaluk, bezidejnost, šund, plastiku koju masa bez stava guta i nastavlj tavoriti na dnu evolucijske ljestvice. Koliko sam već ovakvih tekstova napisao?

Ne znam.

Očito ne dovoljno da utažim žeđ za pisanjem.

Naposijetku, izgleda da me vlastiti otac u najboljoj namjeri zajebao. Umjesto da me tutnuo kao klinca pred TV, pa da imam “oči četvrtaste ko’ ekran” reče Štulić, on mi je kupovao knjige da me kasnije izbave iz bijede i javašluka Bakana.

Na koncu ja sam sve uključujući i sebe zajebao, pa sam iz knjiga naučio nešto ali ne i dovoljno da se iz govana izbavim, i sada poput na pola okrunjenog klipa čamim zaglavljen u stroju za krunjenje, ne mogu naprijed a ni nazad, a stišće me. Kost u grlu sindrom.