Šljaker vulgaris

Iako me jedan član pollitike već preduhitrio u pisanju o temi radnika i radništva u Hrvatskoj, nekoliko dana mi se glavom vrzmaju misli i javlja se potreba da se i sam oglasim (ponajprije iz vlastitog iskustva) o toj trenutno aktualnoj temi, pogotovo nakon Grčkog scenarija i spominjanja Hrvatske kao izglednog kandidata za sličnu ako ne i istu sudbinu.

Usput napominjem kako se u potpunosti slažem sa zaključcima i tezama iz Edijevog@ dnevnika, ali ja ću o tom gotovo apstraktnom pojmu “Hrvatski radnik” progovoriti iz prvog lica, odnosno iznijeti moja iskustva proistekla iz 10 godina radnog staža u koži običnog radnika.

Šljaker vulgaris.

Daklem, ono što me ponukalo na razmišljanje i pisanje o ovakvoj temi je gotovo pravilo da se u javnim medijima o radniku i radništvu uglavnom očituju ljudi koji sami nisu pripadnici radničkog staleža, pa iz tog razloga smatram dolazimo do situacije u kojoj se o radniku priča na osnovu nekih općepoznatih pretpostavki koje se koriste kao temelj prilikom pokušaja analize stanja u radničkom staležu.

Daleko od toga da ja sebe stavljam u ulogu lučonoše i prosvjetitelja koji će eto sada svojim piskaranjem promijeniti te ustaljene pretpostavke i predrasude, ali eto ako nekoga zanima, može pročitati očitovanje jednog “insidera” koji 10 godina radi u klasičnom tvorničkom radničkom kolektivu koji je poput mnogih većih kolektiva (odnosno onoga što je ostalo od njih nakon privatizacije) u Hrvatskoj, barem načelno zadržao onu “soc” notu u odnosu radnik – poslodavac.

U deset godina rada, jednom sam zakasnio na posao 30 minuta, naravno to ne mora biti mjerilo efektivnosti jer ni u školu nisam kasnio pa sam ipak pao razred, ali mislim kako taj podatak može štošta reći o mom osobnom odnosu i odgovornošću spram poslodavca i rada za koji me taj poslodavac plaća, bez obzira što mi priroda posla omogućuje gotovo svakodnevno kašnjenje bez izgleda za veće sankcije (soc), jednostavno nisam kadar i nemam obraza kršiti ono na što sam se ugovorom i potpisom obvezao.

Prema radnim zadaćama tokom radnog vremena se odnosim korektno, nisam Alija Sirotanović da probijam norme, ali sam odgovoran i savjestan u obavljanju zadataka, premda ovo može ličiti na samohvalu i premda je bolje da drugi govore o meni, kako to nije izgledno, govorim sam a govori i statistika u kojoj nemam zabilješki o nemaru, odbijanju radnog zadatka ili svjesnom nanošenju štete društvu.

Ne pijem tokom radnog vremena, i premda to zvuči kao nešto što se podrazumijeva, vjerujte mi – ne podrazumijeva se (soc), ne pušim, poštujem hijerarhiju bez obzira na niz nelogičnosti u hijerarhijskoj ljestvici (soc), u prevedenom značenju to podrazumijeva da ne iskazujem netrpeljivost i aroganciju spram evidentno manje obrazovanog i manje sposobnog nadređenog, jednostavno smatram da posao ne smije trpjeti zbog moje eventualne osobne frustracije.

E tako, sada kad sam sebe kako Bog zapovijeda dobrano nahvalio i pozlatio, red je da koju prozborim o mojim zapažanjima u radnoj okolini.

Radnički subjekti koji su većinu radnog vijeka proveli u socijalizmu, gotovo u pravilu se razlikuju od mlađih generacija kojoj i sam pripadam (barem u mom okruženju), naravno uvijek postoje izuzeci na jednoj i drugoj strani ali određena doza nonšalantnosti i aljkavosti kao da je urođena u svijest tih ljudi, imam osjećaj da se čitava filozofija svodi na to kako raditi što manje za iste pare, osim toga ne postoji svijest o tome da taj kolektiv i ta tvornica neće nestati odlaskom u mirovinu dotičnih i da će tu sutra možda biti kruh njihove djece ili unučadi.

Kada takvom odnosu jednog dijela kolektiva pribrojimo jedan dio parazita koji ništa drugo doli parazitira na tom istom kolektivu (soc) bez neke ekonomske opravdanosti na kojima bi se trebao zasnivati radni odnos, dolazimo do vrlo teške sutuacije u kojoj zdravi i ekonomski opravdani dio kolektiva vuče ogromne utege za sobom koji sputavaju bilo kakav napredak i dobrobit za sve.

Slično stanje je i u samoj državi, tako da nisam napisao ništa novo, ali više je nego očito da je opstanak takvog kolektiva nerealan, pogotovo u usporedbi sa takmacima iz inozemstva sa kojima bi se trebali boriti za dio kolača.Naravno, ni poslodavac ne pridonosi puno kako bi se ta slika popravila, osobni interesi su gotovo uvijek ispred interesa kolektiva, savjesnost i disciplina kod radnika se rijetko ili gotovo nikada ne nagrađuje kako bi se i onaj manje savjesni dio radnika motivirao za bolje rezultate, tako da bez obzira na odnos prema radu uvijek si isto vrednovan, što naravno rezultira nezadovoljstvom i lošom atmosferom a sukladno tome lošiji su radni rezultati.

Sve u svemu, iz mog kuta gledanja nama je potrebna sveobuhvatna lustracija u čitavoj radničkoj populaciji, potrebna je vizija i korijenite promjene u skladu sa suvremenim trendovima jer ovaj divlje-kapitalistički-kvazi-socijalistički sistem i odnos sigurno ne vode ka dobrome.

Možda čitavo ovo naklapanje nema pretjeranog smisla i zvuči kao pisanija buntovnog sindikalca aparatčika, no vjerujte ne piše nam se dobro a osim halapljivih “poduzetnika” u čitavoj priči veliku ulogu ima i dio radništva koji ne želi prihvatiti činjenicu da ne ovisi tržište o nama nego mi o njemu, stoga tržište diktira i mijenja neke ustaljene norme koje jednostavno više nisu prihvatljive i ekonomski opravdane.

Čini mi se da možemo birati hoćemo li se prilagoditi i opstati ili ćemo inzistirati na socijalnoj osjetljivosti i propasti, da li je moglo drugačije?

Možda je i moglo, ali to je sada u domeni naknadne pameti koja osim frustracije ne donosi puno toga novoga, nitko nam ne može pomoći osim nas samih.