Ne gledam dokumentarce o ratu u Vukovaru, ne čitam knjige, možda jednostavno još nije vrijeme, neka tjeskoba me hvata, tuga, ona jebena knedla u grlu, i samo da znate ne prenemažem se, zaista se tako osjećam, zašto je tako?
Iskreno neznam.
Možda sam indoktriniran, zadojen, pojela me propaganda, a sa druge strane, možda sam bio sasvim blizu toga grada u krilu budućih krvnika Vukovara, možda sam bio na pragu vrata koja je Đavo odškrinuo krajem kolovoza 1991 godine.
Možda me govor, naglasak tih ljudi podsjeća na neke divne proste ljude koje sam poznavao, možda se sjećam momka sa fudbalerkom i traper jaknom na koju mu je mama ušila “Azra”, možda mi sve to stvara knedlu u grlu kada krene priča o ratnom Vukovaru.
Možda žalim i one koji su napadali, ona smrknuta lica kojima je rakija davala boju i smisao, možda ih žalim jer su prestali biti ljudi, izgubili su dušu, srce, postali su bezlična i turobna horda.
Momci u maskirnim krpama, nasmijani, iza svojih kapija, ispod svojih oraha niti u jednom trenutku nisu izgubili smisao, srce, i to je jedina i najbitnija pobjeda koja je ostvarena, to je ona najbitnija razlika između horde koja je navalila i momaka koji su branili grad.
I tu za mene prestaje priča o Vukovaru, sve ostalo što htio bih reći gori sa onom svijećom na prozoru, današnji dan je jedini dan u prepunom crvenom kalendaru na koji doista osjećam da je različit od drugih, i ne gledam TV i ne slušam radio, nema potrebe, sve što osjećam na današnji dan mi je sasvim dovoljno.
A sada, neka se nastavi priča, govori, parade i pretjerivanja, neka se skupljaju politički bodovi, neka se liječe frustracije, neka se dignu opet ognjevi, orkani i nevere, neka se kopaju tuneli sujete i zavjere, neću grmiti, lajati, psovati, rogoboriti, prođite pokraj moje kuće danas, svijeća na prozoru cijelu noć gori, ona vam namjesto mene o heroju zbori.
BBA 